ONI SU 'DOTAKNULI RUB AZIJE'

FOTO Na bicikl i bez znanja gdje će sutra spavati krenuli su prema Aziji: Ovo je njihova priča

Image
Foto: Privatna arhiva/RTL.hr

Igor je na svom biciklu vozio 15 kilograma, a Nina oko deset. Ipak i u toj prtljagi nađe se nešto bizarno, a Igor kaže da je to Ninina velika četka za kosu

6.10.2022. u 8:00/ Jakov Sedlar

Prije nešto manje od mjesec dana, dvoje mladih entuzijastičnih studenata odlučili su se na veliki pothvat – putovanje do Istanbula.

No nije to ono uobičajeno putovanje u kojem s koferom sjedneš na avion i tamo si za dva, tri sata. Nina Dobša i Igor Horvat par su koji je zaljubljen u biciklizam.  Putovanje na dva kotača s nekoliko kilograma prtljage, šatorom i onim najpotrebnijim bili su dovoljni da se odluče i krenu.

Krenuli su 7. rujna iz Nininog rodnog grada Čakovca, a svoje putovanje nazvali su "Dotaknuti rub Azije". Kako kažu, najveće hvala ide baki Barici koja ih je nakon puno negodovanja pustila na put. Njezin 'blagoslov' bio je ključan. Nakon što su se 3. listopada vratili u Hrvatsku, dali smo im nekoliko dana odmora, a onda ih izrešetali pitanjima.

Image
ISPRIČALI SVOJU PRIČU ZA RTL.HR

Mladi par iz Čakovca je biciklima krenuo put Istanbula: Evo kako je izgledala njihova avantura do Azije

Fotogalerija
Image
ISPRIČALI SVOJU PRIČU ZA RTL.HR

Mladi par iz Čakovca je biciklima krenuo put Istanbula: Evo kako je izgledala njihova avantura do Azije

Fotogalerija

ZAŠTO BAŠ BICIKL?

Na pitanje zašto baš bicikl, odgovaraju da ga oboje voze od malena, a i najjednostavnije je prijevozno sredstvo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Često sam s društvom vozio veće kilometraže vikendom pa sam tako jednom prilikom najavio ujaku u Crnoj Gori da ću ga jednog dana posjetiti biciklom. To mi je bilo i prvo putovanje, tada sam imao 18 godina“, kaže nam Igor na samom početku.

Igor iza sebe već ima putovanje od mjesec dana u kojem je prošao gotovo 3000 kilometara kroz zemlje središnje Europe. Nini pak je s druge strane njihovo prošlogodišnje putovanje do Napulja bilo prvo veće takvog tipa.

Upravo se čita

Image
napredak tehnologije

'Nebo više nije granica'. Na letovima uskoro pozivi s mobitela i korištenje aplikacija

Image
Foto: Privatna Arhiva
Image
Privatna Arhiva

"Zajedničko putovanje do Napulja bilo je na neki način test da vidimo hoće li se Nini takav način putovanja svidjeti i hoće li izdržati. Ruta je bila zahtjevna i nije sve bilo bajno, ali ipak je ostala oduševljena. Nakon putovanja u Napulj bili smo sigurni da ćemo putovati i sljedeće ljeto, samo je bilo pitanje destinacija", poručuje Igor.

Pa su se tako odlučili za najveći grad Turske, države koja je na samom rubu Azije. Objašnjavaju da im je ruta djelovala nepoznata pa stoga i zanimljiva. Cesta ih je tako vodila kroz zemlje koje nikad nisu posjetili zbog čega su osobito bili uzbuđeni.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

KAKO IZGLEDA PRIPREMA PUTOVANJA

U razgovoru za RTL.hr opisali su nam kako se određuje ruta po kojoj idu, koliki im je budžet za putovanje te na što sve najviše obrate pažnju kod spremanja.

"Samo pakiranje ide dosta brzo budući da smo već uigrani. Sa sobom nosimo opremu za kampiranje, opremu za kuhanje, alat za bicikle (rezervne zračnice, ulje, imbusi), odjeću i kozmetiku te elektroniku. Rutu određujemo ovisno o tome koliko vremena imamo za putovanje. Obično računamo oko 100 kilometara m na dan, što je u mjesec dana 2000-3000 km. Tako imamo opseg do kuda možemo stići u zadano vrijeme i na temelju toga biramo destinaciju, a onda još rutu prilagođavamo mjestima i regijama koje želimo usput proći. Što se tiče budžeta, računamo oko sto kuna dnevno", objašnjava Nina.

U velikim gradovima ipak prekorače budžet, ali zato se zna dogoditi da su neke dane i debelo ispod budžeta. Ipak, radi same evidencije, na svom su blogu pisali koliko su koji dan potrošili.

A evo što se nalazi u njihovoj prtljagi, koju pomno biraju jer jednom kada kreneš moraš biti svjestan da ćeš tu istu kilažu morati nositi cijelim putem.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Odjeća zauzima najviše mjesta. Obično dva para biciklističke odjeće u kojoj vozimo, jedan par odjeće za spavanje i po dva para casual odjeće, vjetrovke i neka jakna za kišu. Iako zvuči malo, većina biciklista putnika nosi još i manje. Svaki gram je bitan! Za kampiranje imamo šator, vreće, male madrace na napuhavanje. Za kuhanje set lonaca, tave i tanjura, mali plamenik s plinskim kartušama i kamperski sklopivi pribor za jelo. Uz to tu su još i svjetiljke, prsluci, nešto elektronike i mini komplet za higijenu i neki osnovni alat, za najčešće kvarove na biciklu. Sve u svemu, dosta osnovno, pokušavamo pakirati što manje, iako dok se sve skupa zbroji, uvijek je teže od planiranog", objašnjava Igor.

Image
Foto: Privatna arhiva
Image
Privatna arhiva

On je na svom biciklu vozio 15 kilograma, a Nina oko deset. Ipak i u toj prtljagi nađe se nešto bizarno, a Igor kaže da je to Ninina velika četka za kosu.

"Bez te četke se očito ne može. Na našem prvom putovanju ja sam nosio sav teret. Tada se još znala u torbi naći i koja haljinica za grad, a već prvi dan puta Nina je za večeru kupila lubenicu. Malo je reći da sam bio oduševljen što na bicikl moram smjestiti dodatnih 4 kile tereta. Sada je Nina već iskusna putnica sa svojim torbama tako da pomno bira što će ponijeti na put i što će kupiti za jesti", žali se Igor.

NAJČEŠĆE PITANJE – ŠTO JE S NUŽDOM?

Ono što sve zanima uvijek, je gdje se obavlja nužda, bila ona velika ili mala. Ovaj su mladi par inače atletičari pa lako odgovaraju na ovo pitanje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Mi smo trkači tako da nemamo problema s obavljanjem nužde bilo gdje (trkači će shvatiti o čemu pričamo). Većinom to bude negdje u prirodi ili u kafiću."

Oboje vole popiti i dobru pivu, a kažu da nakon cjelodnevne vožnje – svaka je piva dobra.

"Budući da zemlje kroz koje smo prolazili nemaju neku tradiciju ispijanja pive, njihove pive nisu ništa bolje od naših hrvatskih. Međutim, odvažili smo se probati lokalno vino i nismo se razočarali. Grčko polu-slatko vino natjeralo nas je da se zapitamo zašto uvijek pijemo pivu", kroz smijeh nam govore.

Image
Foto: Privatna arhiva
Image
Privatna arhiva

ŠATOR ILI HOTEL?

Nakon napornog dana bitno je dobro se naspavati, ali ovo dvoje biciklista kažu da su se već na apsolutno sve naviknuli, međutim nešto im je ipak najdraže.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Najviše volimo ostati kod lokalaca tako da najprije provjerimo na aplikacijama Couchsurfing i Warmshowers ima li tko voljan ugostiti nas. Također, za pronalazak domaćina koristimo i Facebook grupe putnika biciklista koji nas često ugoste u svojim domovima, vikendicama, čak i uredima”, objašnjava Igor.

U većim gradovima u većini slučajeva uzmu sobu u hotelu ili hostelu kako bi mogli razgledavati bez bicikla, ali i zato što je tamo teže naći kamp mjesto.

Ispričali su nam i anegdotu iz mjesta koje im se najviše svidjelo za spavanje.

"Najljepše kamp mjesto našli smo u Grčkoj u okolici grada Kavale - šator smo postavili na pješčanoj plaži i uz zalazak sunca po prvi puta zaplivali u Egejskom moru. Sljedeći dan, još uvijek oduševljeni jučerašnjim kamp mjestom, postavili smo šator u uvali desetak metara od mora. Nismo shvatili da je u trenutku kad smo postavili šator trajala oseka. Usred noći u četiri ujutro, morali smo seliti šator jer nas je more gotovo potopilo", tvrdi Nina.

Image
Foto: Privatna arhiva
Image
Privatna arhiva

ŠTO OSTAJE U SJEĆANJU – RAZNI STRANCI

Kako i sam Igor kaže, najljepše stvari su često sitnice. Tvrdi da na putovanju biciklom naučiš cijeniti male stvari.

"Za nas je često sreća pronalazak izvora hladne vode na vrućem suncu, ubrane zrele voćke uz cestu ili pak probijanje prvih zraka sunca na hladno jutro kad treba izaći iz šatora. Vjetar u leđa nas također strašno veseli! Međutim za nas je najljepše upoznavanje novih ljudi. Kad putujemo biciklom ljudi su automatski pristupačniji i ljubazniji, a i mi smo također mnogo otvoreniji", poručuje student medicine.

Ljudi su ipak ono što ih na neki način i gura naprijed i da svaki dan prođu ono što su si zadali. Kad su prolazili Albanijom svaki drugi automobil ih je pozdravljao, ljudi su im mahali uz cestu, ali jedno malo mjesto u Bosni i Hercegovini najviše ih je oduševilo.

"U Prozoru nas je okupljeno društvo pozvalo da s njima popijemo pivu i pojedemo roštilj. Na kraju smo zajedno pjevali, svirali, sprijateljili se, skoro tamo i ostali. Skoro su nas i napili, a to je bilo taman na Ninin rođendan. Mjesto Prozor samo po sebi vjerojatno bismo zaboravili uskoro, međutim zbog društva pamtit ćemo ga zauvijek", kaže Igor.

Pričaju nam da su upoznali hrpu ljudi, od lokalaca koji bi ih ugostili, slučajnih prolaznika pa do putnika biciklista. Na ovakvim putovanjima kažu da se i sami uvjere koliko je svijet ustvari malen.

"Sasvim slučajno, odvojeno smo upoznali dva putnika biciklista, Njemicu Laru na putu za Istanbul i Francuza Alexa na putu za Nepal. Pošto su nam se rute poklapale s Larom smo vozili zajedno 3-4 dana. Prilikom rezervacije smještaja u Ohridu pozvali smo Laru da ostane s nama u apartmanu. Kako smo u apartmanu imali još jedan krevet viška, Lara je predložila da nam se pridruži i njen prijatelj Francuz. Ispostavilo se da je prijatelj Francuz zapravo Alex kojeg smo upoznali tjedan dana ranije u Albaniji. Kako se poklopilo da je Alex također ranije upoznao Laru i da je taman u tom trenutku bio u Ohridu - ne znamo, samo ćemo reći da je malen svijet", govore nam.

Image
Foto: Privatna arhiva
Image
Privatna arhiva

RED BUREKA, RED DOBROG VINA

Budući da putuju kroz razne gradove i države, u svakom žele probati i nešto lokalno. Tako će u potpunosti doživjeti mjesto, njihovu kulturu i rituale.

"U BiH smo živjeli na bureku, pitama i ćevapima, u Grčkoj na grilanom siru i bougatsi (pita s inačicom slastičarske kreme obilno posipana cimetom i šećerom u prahu), a u Turskoj na kebabu i naravno kavi. U Albaniji smo zbog ne razumijevanja oboje naručili jela s pilećim, odnosno telećim jetricama. Kako nismo ljubitelji jetrica jelo nam nikako nije sjelo, međutim hrana je bila ukusno pripremljena tako da se ne možemo žaliti. Sretni smo što su države kroz koje smo prolazili prilično jeftine pa smo često jeli u restoranu", govori Nina.

Na svom su putovanju doživjeli svakakve situacije, bile one možda na početku neugodne ili neobične, ali na kraju su ispale najbolje moguće.

"Od doticaja sa strancima također ćemo pamtiti dobru baku u Albaniji čiji smo vrt iskoristili kao prenoćište. Baka nije razumjela ni riječ engleskog, a Lara i ja ni riječ albanskog jezika. Nakon što smo nekako pantomimom dali baki do znanja što smjeramo i dalje nismo bili sigurni slaže li se ona s time. Odlučili smo postaviti šatore pa vidjeti kako će baka reagirati. Baka je navratila u vrt taman kad smo spremali večeru. Ponudili smo je suhim smokvama, a ona je nama odmah zauzvrat donijela 2 kile grožđa. Izgleda da baka ipak nema ništa protiv kampera u svom vrtu", tvrdi Nina.

Image
Foto: Privatna arhiva
Image
Privatna arhiva

Igor nam govori da se rado sjeti i Shkodra, grada u Albaniji gdje ih je ugostio američki par Chuck i Sussan.

"Oni su se u kasnim 60-ima, bez prethodnog iskustva odlučili na putovanje Europom. Proveli su 10 godina putujući biciklima i na kraju ostali živjeti u Albaniji."

Kaže da sad ugoste svakog biciklista koji prolazi njihovim gradom, a upravo su njih dvoje bili prvi Hrvati koje su primili.  

OZLJEDE – NAJGORI NEPRIJATELJ BICIKLISTA

Negativnija strana priče, tj. putovanja su žuljevi i ozljede, ali one su već tradicionalne kod pješaka, biciklista i drugih. Nina i Igor kažu da većih zdravstvenih problema nisu imali.

"Igor je u prvih tjedan dana nategnuo tetivu, ali uz hlađenje i odmor bol se donekle povukla (bar onoliko da bude podnošljiva). Preventivno svake večeri pijemo magnezij (i pivu) protiv upale mišića, a ja također uzimam željezo i vitamine. Tu i tamo koristimo Linex (i Coca-Colu) kad bude problema u probavi - zbog hrane ili vode. Prošle godine u Italiji smo se oboje otrovali polusirovim jajima u carbonari. Srećom, tad smo već stigli do finalnog odredišta pa nismo u tom stanju vozili bicikl”, prepričava nam studentica PMF-a.

PLANOVI ZA DALJE

Ninu smo pitali koliko je fotografija na mobitelu imala prije samog putovanja, a koliko nakon jer ipak, treba i to sve zabilježiti.

"Prije putovanja sam imala 900 slika, a sada imam skoro duplo više, 1700 fotografija."

Što će dalje fotografirati još uvijek ne zna jer njihova sljedeća destinacija još nije određena. Igor iduće godine završava fakultet pa će se sve morati nekako prilagoditi.

"Voljeli bismo napraviti krug oko Sredozemnog mora, a od daljih destinacija privlače nas Južna Amerika i Azija, posebno Japan, ma sve, samo da se ide negdje! Možda jednog dana", poručili su za kraj.

Image
Foto: Privatna arhiva
Image
Privatna arhiva

Više s weba

Pročitajte još

Image

Pripazite što kupujute!

Više s weba