TUGA NA BANOVINI

Banovina tuguje zbog bake Ljube, a Potraga donosi priču o životima starih u napuštenim i izoliranim selima

10.2.2022. u 19:51/ Marijana Čikić

Nitko nije vidio vatru, da nema ni kuće ni bake, doznalo se tek drugi dan. Potraga donosi priču o Ljubi i starcima koji žive sami, siromašni i izolirani na Banovini

Vijest da je nema i da joj je kuća izgorjela rastužila je ovih dana sve koji su poznavali baku Ljubu Obradović iz Donjeg Klasnića kod Gline. Službene potvrde još nema, no na zgarištu su pronađene kosti nalik ljudskima.

Ni vatru ni dim nitko nije vidio. Jer kao i mnogi drugi ondje, baka Ljuba živjela je sama i izolirana. Starcima na tom području jedina su utjeha uglavnom volonteri koji ih redovito obilaze, jer sustavne i organizirane pomoći države i nema.

Kod bake Ljube prvi smo put bili prije 4 godine. Suprug joj je preminuo davno, susjedi ili se raselili ili također preminuli. Ostala je sama u ovom dijelu sela, u šumi. Stara, bolesna i izolirana. 53 godine živjela je bez struje dok joj tada udruga Ljudi za ljude nije ugradila jedan mali solarni panel. Dovoljan za hladnjak i jednu žarulju.

"Kako sam se rodila ja sam uvijek u mukama nekim, ostala bez oca, bez majke, bez brata, bez bratića, bez sestara, samo ja ostala", ispričala je Ljuba 2018. godine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Posjetili smo je i nakon potresa. Drvena prastara kuća nije stradala u potresu. Iako se ona uvijek bojala da će je puhovi toliko uništiti da će se sve srušiti na nju. Bez obzira na godine i stanje, Ljuba se uvijek brinula za sebe – sadila vrt, cijepala drva. Čak je i tu kuću krpala kako je znala. Ali, iz nje nikad nije htjela otići, čak ni u dom gdje bi joj život, možda, bio puno lakši.

Požar je, kažu, buknuo u noći. Nitko nije ništa primijetio. Jer oko nje ni nema nikoga. Pleter joj je tog dana iza podneva nosio hranu. Došli su i zatekli zgarište. Izgorjelo je sve osim starog limenog suđa, pegle i tog solarnog panela koji joj je posljednjih nekoliko godina dao bar malo veselja. Vatrogasci su na zgarištu pronašli ostatke koji podsjećaju na ljudske kosti, ali analiza još nije gotova.

Upravo se čita

Image
DRUŠTVENA ODGOVORNOST

Tommy neće prodavati pirotehniku: 'Uzrokuje štetne posljedice za ljude i životinje'

Image
završen očevid

Velika tuga u Glini: Na zgarištu kuće bake Ljube pronađeni su ostaci koji podsjećaju na ljudske kosti

Image
završen očevid

Velika tuga u Glini: Na zgarištu kuće bake Ljube pronađeni su ostaci koji podsjećaju na ljudske kosti

"Evo doživjela je 91 godinu dramatičnu i žalosno jako što je morala na taj način skončati tvoj život da mi nitko recimo i u tome sad da nismo bili uz nju", rekla je Jelena Radić iz Donjeg Klasnića.

Radići su Ljubi bili prvi susjedi, kilometrima udaljeni. Bili su čak i kumovi. Poznavali su je cijeli svoj život.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Bila je vrijedna čeprkala je non stop, da je dočekala proljeće čisto sumnjam da ne bi, čim bi se moglo, ona bi bila u onoj svojoj baštici i čeprkala ali je život takav pa neće više čeprkati", kaže Radić.

"Svaki dan sam znala s tom bakom stati i prodivaniti, znači baka mi nikad nije rekla nikakvu ružnu riječ njom se moglo razgovarati iako je malo bila nagluha", rekla je Milana Radić iz Donjeg Klasnića.

Otkrivaju nam Radići, Ljuba je imala sina iz prvog braka, ali s njim nije bila u kontaktu. Oni su joj uskakali kad je trebalo.

"Nije tražila puno jer nije imala neke velike. Imala je sebe, bila su joj najbitnija drva, hrana", kaže Jelena.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kažu, nikakav dim nisu ni vidjeli ni osjetili. Dok nisu stigli vatrogasci, nisu ni znali da je izgorjela.

"Svi su joj govorili tko god je došao iz Crvenog križa, Branka, novinari, ovako bilo tko da dođe da vidi kako ona je, uvijek bila odbojna na starački dom", priča Jelena.

"Ali odmah sam se sjetila njene peći puno rernu drva sa strane na peći drva uvijek je stavljala ta drva da se suše. To je znači metar od njenog kreveta i molila sam boga ako je već tako morala nastradati da se ugušila od dima da nije živa gorila jer mislim da takvu smrt nitko nije zaslužio, a najmanje ona", rekla je Branka Bakšić Mitić.

Branka je prva otkrila u kakvim uvjetima živi ova starica. Bilo je to prije pet godina i od tada joj je pomagala onoliko koliko je njezina udruga mogla i koliko je Ljuba dala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Priča sa njezinim susjedom Obradovićem, ja velim Ljubo hajde sad budi preko zime barem kod njega, on ima struju, lakše vam je, zajedno ste. Ona je njemu išla jedanput dvaput tjedno počistiti kuću. Veli ona meni, Branka, pa šta će selo reći da ja pređem kod njega, a u selu ona i on", rekla je Bakšić Mitić.

U vožnji kroz ta napuštena sela u okolici Gline, otkriva nam Branka, takvih poput Ljube je više od stotinu. Starih, samih, siromašnih i posve izoliranih. Vodi nas do još jedne Ljube, Ljube Kokić.

"Ljubo šta ima?“

"Ima bolesti koliko god hoćeš."

"A nemoj Ljubo tako."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Vidiš kakva sam. Polomilo me ljetos sine. Godine, samoća, bolest, kad noge počnu boliti uvečer. Ako šta jedem još gore. A Gdje ćeš biti gladan."

"A koliko vam je godina?"

"85-ta. 37 godište."

"I sami ste ovdje?"

"Pa sama da. To me više ubija nego išta."

Muž joj je umro prije sedam godina, oba sina žive u drugim državama. A ona ovdje sama, s kokicama i psom. Oko nje nigdje nikog.

"Jedino što mi ovaj komšija dođe. To Janko što je u Zagrebu. Što me Branka obiđe i to je to. Ja kad vidim ovako još ženske ove mlade ja vaik njih grlim i ljubim. Rekoh nemam ja svog ženskog djeteta, pa znaš kako je lijepo je kad imaš žensko dijete", kaže Ljuba.

Vodi nas u kuću, stariju od nje. I odmah kuha kavu.

"Bolje mi je kad hodam malo i kad radim ono što mogu, a ono što ne mogu, ne mogu", kaže.

Srećom, bar struje ima.

"Da nije televizora izludila bi. Cijelu noć meni vatra gori, onda se bojim ovoga gore. Onda mi dođe mali Nešo ja ga penjem gore da vidi dimnjak i to", priča Ljuba.

Boji se da i ona ne završi kao Ljuba iz Klasnića. Jer nema joj tko uskočiti u pomoć. Mirovina joj je 1070 kuna. Ali, nije sve u novcu, kaže.

"Voda ti je sve. Jedino s vodom si bogat, drugo ti je sve bez vode se ne može prvo ako ti je muka čašu vode moraš popiti", kaže Ljuba Kokić.

Više od bijede, muči je samoća.

"Živjeti se mora, narode, samo bez naroda se živiti ne može. Branka moja sva si mi fina da te ne urečem lijepo moje", kaže.

Ne može sakriti koliko je sretna što ima s kime progovoriti. Povremeno joj navrati poštar i svaka dva tjedna volonter udruge. Ona nikamo ne ide jer ni nema kako. Svijet gleda kroz prozor.

"Ja kad uvečer vidim ova muslimanska, Branka, evo do Zorića sve njihova svjetla. Kuće ko gradovi. To sve ona gizdava, plava svjetla. I kad pogledam dolje svijetli, lijepo vidjeti. A kad pogledam vamo mrak na našem kraju, nema. Znaš kako kad nešto ovako lupne ja se prestrašim", priča Ljuba.

Ali, srećom, ima Ljuba i mobitel. Jedna je od rijetkih koja u ovoj zabiti uopće ima signala, no, kaže, skupo joj je puno telefonirati.

Peć joj je darovala udruga, postavili su joj i linoleum. Da joj bar malo uljepšaju dom iz kojeg ni ona ne želi.

"U selu Bojna nekad koji je bilo preko 240 kućnih brojeva, svelo se svega na 10 stanovnika. A svi su nažalost stariji od 75 godina. Tu krug u nje kilometrima nema nikog. Evo dobro je što ima signal za mobitel, ima struju, pa Barem može nekoga dovesti", kaže Bakšić Mitić.

Po toj očajnoj cesti zbog koje im od Gline do nje, tih 20ak kilometara, treba gotovo sat vremena vožnje.

"Ne, do Gline nemaju ništa, nemaju ni dućan, ni liječnika, nemaju ništa, a pošto nema ni javnog prijevoza, to su svi stari ljudi, nemaju ni auta, znači problem je uopće i doći do Gline", kaže Bakšić MItić.

Ostavljamo Ljubu i odlazimo Mati. Još jednom starom poznaniku. Kod Mate smo prvi put bili prije potresa. U Šušnjaru, u šumi, 4 kilometra od prvog susjeda. Tad je već krenula akcija da mu se sredi ova prastara kuća koja je bila u očajnom stanju. Dok traju radovi, Mato se preselilo u kuću od susjede, koja je ipak bila nešto bolja.

"Pa šta radite onda cijeli dan tako bez struje, bez televizije, bez ičega?"

"A oko tih krava gazim po blatu. Nahraniš napojiš i to je to. Dok je on bio kod kuće bilo je lakše, ljepše", kaže Mato Kruhović.

On o kome govori je brat Mirko. Tad je već završio u bolnici. U međuvremenu je preminuo. Četiri krave, četiri psa i Mirkova mačka. To mu je jedino društvo. I ovaj stari radio za koji je osmislio novi patent jer nema kako do trgovine po baterije. I ni na što se ne žali.

U međuvremenu su vlasnici prodali ovu zamjensku kućicu u kojoj živi. Ne tjeraju ga, kaže, još van, a u njegovoj kako su radovi počeli, tako su i stali nakon potresa jer je trebalo zbrinuti na tisuće ljudi bez krova nad glavom. Novac za obnovu Mirkove kuće postoji, ali problem je, čini se, teško rješiv.

"Tamo treba majstor a problem je što ne možemo naći građevinsku firmu koja može izdati račun da završimo tu kuću da se on može preseliti u tu kuću", kaže Bakšić Mitić.

"Siromašni ljudi su postali kao nekakva normalna svakidašnjica. Ja mogu reći da sam upoznala starije gospođe većinom žene koje sjede u tramvajima naročito kroz zimske mjesece i voze se u krug da bi se zagrijale", rekla je Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske.

Svaka treća starija osoba u Hrvatskoj je siromašna. Ostali su uglavnom na rubu siromaštva. U Sindikatu godinama upozoravaju da se odnos države prema starim ljudima mora mijenjati.

"Od milijun i 200 tisuća umirovljenika, samo ih oko 10.000 ima pravo na nekakvu socijalnu potporu", rekla je Petrović.

"Na razini države bilo bi važno imati dobar uvod i bolji uvid u to Koliko ima ljudi u takvoj situaciji. S jedne strane te podatke imaju centri za socijalnu skrb ali nisu sve starije osobe i sve starije siromašne osobe nisu nužno uvijek u takvoj situaciji da su uvijek u evidencijama centara", rekla je Tena Šimonović Einwalter, pučka pravobraniteljica.

I Sindikat i pučka pravobraniteljica zalagali su se za mnoge izmjene novoizglasanog Zakona o socijalnoj skrbi. Većina njihovih prijedloga je odbijena, usvojene tek mrvice.

"Recimo, jedna stvar koja bi bila jako Važno je korisna koja nije prihvaćena je zapravo taj status njegovatelja za članove obitelji koji pomažu svojim starijima", kaže Einwalter.

"Hrvatska država ne pokazuje dovoljno ljubavi prema starijima, nema dovoljno institucionalnog smještaja", rekla je Petrović.

Sada se ukidaju i obiteljski domovi, znači bit će još manje smještaja za stare koji to žele.

"Tu imamo jednu rupu koju popunjavaju udruge, to je i Crveni križ to su udruge to su volonteri ali to je zapravo pitanje nedostatka dugoročnih sustavnih rješenja na razini cijele Hrvatske", rekla je Einwalter.

"Pa jedino što možemo više se brinuti o tim ljudima, osigurati im bar nekakvu tu starost koju zaslužuju, da ih obilazimo, da imaju put, da mogu doći do doktora, to su nekakve, oni ne traže puno. Pazite, ti se ljudi uopće ne žale, oni samo hoće da neko s njima popriča i to je to. I na ništa se drugo ne žale", rekla je Bakšić Mitić.

Ne bi to trebao biti takav izazov Vladi. Naći načina i sredstava da im zadnji dani života prođu bar donekle dostojanstveno. Da ne završe ovako kao što je završila Ljuba. Da gori i izgori bez da itko išta vidi i čuje. Uz petrolejku i jednu žarulju koju su joj donirali volonteri. Sama. Izolirana. 

Više s weba

Pročitajte još

Image

Građani pohrlili na ponudu godine: 276 vozila državnih institucija na bubnju s početnom cijenom od 200 kuna

Više s weba