Hrvatska

Svijet

Crna kronika

Sport

Vrijeme

TV Raspored

Video

Impressum

Uvjeti korištenja

Pravila privatnosti

Opći uvjeti poslovanja

Vijesti Najnovije vijesti na news portalu RTL televizije. Pročitajte provjerene vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, detaljna vremenska prognoza te videa iz emisija RTL Danas, Direkt, Stanje nacije 

Najnovije vijesti na news portalu RTL televizije. Pročitajte provjerene vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, detaljna vremenska prognoza te videa iz emisija RTL Danas, Direkt, Stanje nacije

Vijesti

Kolumne

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kultura odlikaša naš je autentični, Hrvatski proizvod. Paradoksalno, kulturu odlikaša nije uspostavila Iphone generacija, već ju je uspostavila ona moja, nazvat ću je namjerno generacijom Družbe Pere Kvržice. Poučeni valjda djetinjstvom kojeg se srame, pripadnici generacije Družbe Pere Kvržice namjerno i svjesno odgajaju danas djecu poremećenog sustava vrijednosti u želji da im djeca prate korak s vremenom.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Tehnološka čudesa kojima svjedočimo od Pere Kvržice i Vlaka u snijegu do Meta univerzuma, znanstvena dostignuća koja su u par desetljeća dvije generacije razdvojile kao da odrastaju na dva različita planeta, moju su generaciju Pere Kvržice očito zatekli itekako nespremnom. Nespremnom da u svom djetinjstvu i načinu na koji smo odrasli vidimo jasnu paralelu kakvim bi djetinjstvom trebalo biti i djetinjstvo naših potomaka, pa smo vođeni pra iskonskim strahom od nepoznatog svojoj djeci odlučili isprogramirati djetinjstvo. Drugim riječima, uspostaviti im „prečace“ u odrastanju gonjeni mišlju da naša djeca, generacija Iphonea za odrastanje – nemaju vremena.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Objasnio bih ja ta pregnuća moje generacije da tako zdušno pljunu na svoje odrastanje i drugim ideološkim pojmovima, posebno sramom jer smo kao djeca mahali zastavicama dočekujući diktatora i krvnika Hrvata, ali ovaj osvrt na strahove moje generacije kakva će im djeca ispasti ipak neće ići u takve psihološke aspekte. Tradicionalan način odrastanja, dakle interakciju svoje djece sa njihovim vršnjacima, dokolicu iza nastavnih programa i škole, zamijenili smo svojoj djeci programima. Isprva, ruku na srce, te nakane i nisu bile čudovišne kakvima su ispale na koncu. Djecu je dobro „maknuti s ulice“ i djeci je mudro osmisliti slobodno vrijeme, ali je mahnitim ubrzavanjem tehnologije i još mahnitijim načinom života koji zuji oko nas na električnim romobilima, i naša percepcija o toj stvari skrenula od epidemije popustljivog odgoja i brige, do posvemašnje kontrole koja je u kombinaciji sa ambicijom da „djeca budu bolja od nas samih“ izmaknula kontroli.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Epidemija ljudi koji vise na žici nogometnih klubova grozničavo prateći svog juniora kako naganja loptu drugačije se ne može objasniti, niti drugačije ruku na srce izgleda, do bolesne ambicije da upravo to dijete bude unosna akvizicija,ako ne i zadnja karta za izbavljenje od siromaštva.</para><hmn:article id="9c206e36-f06f-11ec-be53-fef42a65bdf9" variation="250b251e-2baa-11ec-b283-3a925a8303a3"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ovisni o tehnološkim i informatičkim dostignućima koje im uredno stavljamo jednom godišnje pod bor, ta su djeca postala naš programirani projekt, koji istina tuče i vrijeđa svoje nastavnike pa to i javno objavi na svoj Tik – Tok profil, ali to su nuspojave ubrzane smjene starog i novog, pa se poslovično i ne zamaramo s tim. Naša djeca imaju stotine i stotine virtualnih prijatelja, vidimo ih u rijetkim trenucima kada nemaju trening, tečaj violine i naprednu informatičku grupu kako hipnotički zure u svoje Iphone, no prava je istina da naša djeca nemaju stotine i stotine pravih prijatelja kakve smo imali mi, generacija Družbe Pere Kvržice, i za tu činjenicu držim kako snosimo ako ne punu, tada barem djelomičnu odgovornost.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Potreba pojedinca iznad potrebe drugih, izostanak pretjeranog razmišljanja, isprogramiran dan u tančine, dovelo je u konačnici da su naša djeca bitno smanjenih socijalnih vještina, i što je najstrašnije, bitno smanjenih društveno – socijalnih interakcija za koje su paradoksalno, ponavljam, isključivi krivci njihovi roditelji koji su odrasli u dijametralno suprotnom svijetu.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Generacija Družbe Pere Kvržice, dakle generacija kojoj i sam pripadam, odrastala je na ulici, što je u današnjem vremenu dovoljno sablažnjivo. Moja generacija nije imala dopunskih sadržaja u slobodno vrijeme osim onih koje smo sami upražnjavali i tvrdoglavo ustrajavali na njima jer nas roditelji nisu na njih tjerali. Mene osobno otac i majka nikada nisu odveli na trening, nikada ih nije zanimalo zašto danas veslam u Gusara, sutra ih pitam za članarinu boksačkog kluba, a niti mjesec iza potresa mozga tlačim da mi upišu tečaj ruske književnosti. Mojim roditeljima bilo bi teško i vjerojatno alarmantno da nisam vječno na igralištu sa drugom djecom, ili da kući ne dođem rasparanih koljena, izbijena zuba ili sa kolom od bicikle oko svoga vrata.</para><hmn:article id="bad5bb84-f401-11ec-86f9-6ebace67a10f" variation="250b251e-2baa-11ec-b283-3a925a8303a3"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kako smo dakle od takvog djetinjstva uspjeli stvoriti mala, isprogramirana „aj –ti“ čudovišta nije mi poznato, no uzdam se kao i obično u tradicionalnu glupost koja se srami svog djetinjstva bez visoke tehnologije i skupih strukovnih škola.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Stvorili smo djecu koja ne teže za slobodom i fleksibilnošću, već teže da ispune bolesne ambicije svojih očeva i majki tj. da budu izvrsni, potpuno spremni za vrli novi svijet koji ih nestrpljivo iščekuje. Stvorili smo apsolutne odlikaše koji to naravno nisu, ali moj se generacija potrudila da i takvima budu bez obzira na odlikaški hendikep koji je normalan, stvaran i ljekovit jer postavlja stvari na svoje pravo mjesto. Ne naravno na apstraktno, koje će se pri prvoj pravoj provjeri znanja rasprsnuti kao balon od sapunice i upravo tom djetetu virtualno odličnim, stvoriti nepremostivi kompleks kada shvati da to nije tj. da nije uspjelo ostvariti ono što se od njega očekuje.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kultura odlikaša je naš, autentični Hrvatski proizvod. Ne poznajem zemlju koja ima toliko odlikaša, paradoksalno stvorenih od generacije koja je u razredu imala jednog ili dva odlikaša. Biti odličan, bilo je očito nedosanjani san mnogih od nas, generacije Družbe Pere Kvržice, i današnje uspoređivanje rezultata, analize, govore nam ono što svi zapravo znamo, da su prenapuhane ocjene nesrazmjerne njihovom pravom znanju.</para><hmn:article id="ff4a21d4-ee5b-11ec-b3d3-527c54a944db" variation="250b251e-2baa-11ec-b283-3a925a8303a3"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Tom egzaktnom činjenicom nažalost ne bavi se i sutav, sustav koji generira toliku poplavu odlikaša već je potiče i na njoj izvanredno zarađuje. Sustav školstva uporno iz godine u godinu uvodi sve strože kriterije za prestižne škole, kao što uvodi maturalne testove od kojih je najnoviji iza završene osnovne škole.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ta činjenica ima dvije jasne nakane. Prva je da učenici, tj. njihovi roditelji nemaju izbora već da djeci plaćaju skupe repeticije koje vidi vraga, obavljaju upravo oni koji generiraju takav sustav, dakle nastavnici koje takve aktivnosti u potpuno sivoj zoni ekonomije uzimaju kao normalni i potpuno zakonski izvor dodatnih prihoda. Drugi cilj je dokazati kako su oni, dakle nastavnici, odličnim ocjenama nagradili svoje osmoškolce kako bi im omogućili škole koje žele, iako oni nisu te i takve ocjene zaslužili i time djecu naučiti učiti nije osnovni imperativ kao ni osnovni motiv odgojne nastave. Taj paradoks spremno su prihvatili roditelji htijući za svoju djecu sve najbolje, pa smo godinama dobili jasan trgovinski sustav koji na koncu najviše šteti upravo toj djeci.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Djeci koja nikada neće imati prave prijatelje kao što je bio Pero Kvržica, i djeci koja će zakoračiti u svijet točno skrojen po njihovoj mjeri.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Taj vrli novi svijet vidite na svakom koraku, u svim svojim sredinama. Potpuno nestručne, nezrele i nekompetentne osobe zaposlene su u svim sferama društva koje nas okružuje. Korupcijom, koju su naučili od malena, u svojoj osnovnoj školi u kojoj su nezasluženo bili odlični, služe se kao normalnom životnom polugom, jer za drugačije i bolje ne mogu ni znati. I to je kada se pitate zašto živimo u zemlji sa toliko korupcije jedan od osnovnih razloga.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Korupcijom smo ih inficirali mi, kao što smo ih inficirali svojim bolesnim ambicijama i svojim strahom. A trebali smo samo pustiti tu djecu na igralište, osloboditi ih besmislenih obaveza i umjesto novi Iphone pod bor im staviti jednu običnu biciklu. Ili ih potjerati da potraže jedan stari mlin, i njihove vršnjake koji ga u dokolici iza škole kreče.</para>

Generacija 'Družbe Pere Kvržice' Kultura namjerno odgaja generaciju 'Iphone' da imaju poremećen sustav vrijednosti Korupcijom smo ih inficirali mi, kao što smo ih inficirali svojim bolesnim ambicijama i svojim strahom  Kultura odlikaša naš je autentični, Hrvatski proizvod. Paradoksalno, kulturu odlikaša nije uspostavila Iphone generacija, već ju je uspostavila ona moja, nazvat ću je namjerno generacijom Družbe Pere Kvržice. Poučeni valjda djetinjstvom kojeg se srame, pripadnici generacije Družbe Pere Kvržice namjerno i svjesno odgajaju danas djecu poremećenog sustava vrijednosti u želji da im djeca prate korak s vremenom.Tehnološka čudesa kojima svjedočimo od Pere Kvržice i Vlaka u snijegu do Meta univerzuma, znanstvena dostignuća koja su u par desetljeća dvije generacije razdvojile kao da odrastaju na dva različita planeta, moju su generaciju Pere Kvržice očito zatekli itekako nespremnom. Nespremnom da u svom djetinjstvu i načinu na koji smo odrasli vidimo jasnu paralelu kakvim bi djetinjstvom trebalo biti i djetinjstvo naših potomaka, pa smo vođeni pra iskonskim strahom od nepoznatog svojoj djeci odlučili isprogramirati djetinjstvo. Drugim riječima, uspostaviti im „prečace“ u odrastanju gonjeni mišlju da naša djeca, generacija Iphonea za odrastanje – nemaju vremena.Objasnio bih ja ta pregnuća moje generacije da tako zdušno pljunu na svoje odrastanje i drugim ideološkim pojmovima, posebno sramom jer smo kao djeca mahali zastavicama dočekujući diktatora i krvnika Hrvata, ali ovaj osvrt na strahove moje generacije kakva će im djeca ispasti ipak neće ići u takve psihološke aspekte. Tradicionalan način odrastanja, dakle interakciju svoje djece sa njihovim vršnjacima, dokolicu iza nastavnih programa i škole, zamijenili smo svojoj djeci programima. Isprva, ruku na srce, te nakane i nisu bile čudovišne kakvima su ispale na koncu. Djecu je dobro „maknuti s ulice“ i djeci je mudro osmisliti slobodno vrijeme, ali je mahnitim ubrzavanjem tehnologije i još mahnitijim načinom života koji zuji oko nas na električnim romobilima, i naša percepcija o toj stvari skrenula od epidemije popustljivog odgoja i brige, do posvemašnje kontrole koja je u kombinaciji sa ambicijom da „djeca budu bolja od nas samih“ izmaknula kontroli.Epidemija ljudi koji vise na žici nogometnih klubova grozničavo prateći svog juniora kako naganja loptu drugačije se ne može objasniti, niti drugačije ruku na srce izgleda, do bolesne ambicije da upravo to dijete bude unosna akvizicija,ako ne i zadnja karta za izbavljenje od siromaštva.Ovisni o tehnološkim i informatičkim dostignućima koje im uredno stavljamo jednom godišnje pod bor, ta su djeca postala naš programirani projekt, koji istina tuče i vrijeđa svoje nastavnike pa to i javno objavi na svoj Tik – Tok profil, ali to su nuspojave ubrzane smjene starog i novog, pa se poslovično i ne zamaramo s tim. Naša djeca imaju stotine i stotine virtualnih prijatelja, vidimo ih u rijetkim trenucima kada nemaju trening, tečaj violine i naprednu informatičku grupu kako hipnotički zure u svoje Iphone, no prava je istina da naša djeca nemaju stotine i stotine pravih prijatelja kakve smo imali mi, generacija Družbe Pere Kvržice, i za tu činjenicu držim kako snosimo ako ne punu, tada barem djelomičnu odgovornost.Potreba pojedinca iznad potrebe drugih, izostanak pretjeranog razmišljanja, isprogramiran dan u tančine, dovelo je u konačnici da su naša djeca bitno smanjenih socijalnih vještina, i što je najstrašnije, bitno smanjenih društveno – socijalnih interakcija za koje su paradoksalno, ponavljam, isključivi krivci njihovi roditelji koji su odrasli u dijametralno suprotnom svijetu.Generacija Družbe Pere Kvržice, dakle generacija kojoj i sam pripadam, odrastala je na ulici, što je u današnjem vremenu dovoljno sablažnjivo. Moja generacija nije imala dopunskih sadržaja u slobodno vrijeme osim onih koje smo sami upražnjavali i tvrdoglavo ustrajavali na njima jer nas roditelji nisu na njih tjerali. Mene osobno otac i majka nikada nisu odveli na trening, nikada ih nije zanimalo zašto danas veslam u Gusara, sutra ih pitam za članarinu boksačkog kluba, a niti mjesec iza potresa mozga tlačim da mi upišu tečaj ruske književnosti. Mojim roditeljima bilo bi teško i vjerojatno alarmantno da nisam vječno na igralištu sa drugom djecom, ili da kući ne dođem rasparanih koljena, izbijena zuba ili sa kolom od bicikle oko svoga vrata.Kako smo dakle od takvog djetinjstva uspjeli stvoriti mala, isprogramirana „aj –ti“ čudovišta nije mi poznato, no uzdam se kao i obično u tradicionalnu glupost koja se srami svog djetinjstva bez visoke tehnologije i skupih strukovnih škola.Stvorili smo djecu koja ne teže za slobodom i fleksibilnošću, već teže da ispune bolesne ambicije svojih očeva i majki tj. da budu izvrsni, potpuno spremni za vrli novi svijet koji ih nestrpljivo iščekuje. Stvorili smo apsolutne odlikaše koji to naravno nisu, ali moj se generacija potrudila da i takvima budu bez obzira na odlikaški hendikep koji je normalan, stvaran i ljekovit jer postavlja stvari na svoje pravo mjesto. Ne naravno na apstraktno, koje će se pri prvoj pravoj provjeri znanja rasprsnuti kao balon od sapunice i upravo tom djetetu virtualno odličnim, stvoriti nepremostivi kompleks kada shvati da to nije tj. da nije uspjelo ostvariti ono što se od njega očekuje.Kultura odlikaša je naš, autentični Hrvatski proizvod. Ne poznajem zemlju koja ima toliko odlikaša, paradoksalno stvorenih od generacije koja je u razredu imala jednog ili dva odlikaša. Biti odličan, bilo je očito nedosanjani san mnogih od nas, generacije Družbe Pere Kvržice, i današnje uspoređivanje rezultata, analize, govore nam ono što svi zapravo znamo, da su prenapuhane ocjene nesrazmjerne njihovom pravom znanju.Tom egzaktnom činjenicom nažalost ne bavi se i sutav, sustav koji generira toliku poplavu odlikaša već je potiče i na njoj izvanredno zarađuje. Sustav školstva uporno iz godine u godinu uvodi sve strože kriterije za prestižne škole, kao što uvodi maturalne testove od kojih je najnoviji iza završene osnovne škole.Ta činjenica ima dvije jasne nakane. Prva je da učenici, tj. njihovi roditelji nemaju izbora već da djeci plaćaju skupe repeticije koje vidi vraga, obavljaju upravo oni koji generiraju takav sustav, dakle nastavnici koje takve aktivnosti u potpuno sivoj zoni ekonomije uzimaju kao normalni i potpuno zakonski izvor dodatnih prihoda. Drugi cilj je dokazati kako su oni, dakle nastavnici, odličnim ocjenama nagradili svoje osmoškolce kako bi im omogućili škole koje žele, iako oni nisu te i takve ocjene zaslužili i time djecu naučiti učiti nije osnovni imperativ kao ni osnovni motiv odgojne nastave. Taj paradoks spremno su prihvatili roditelji htijući za svoju djecu sve najbolje, pa smo godinama dobili jasan trgovinski sustav koji na koncu najviše šteti upravo toj djeci.Djeci koja nikada neće imati prave prijatelje kao što je bio Pero Kvržica, i djeci koja će zakoračiti u svijet točno skrojen po njihovoj mjeri.Taj vrli novi svijet vidite na svakom koraku, u svim svojim sredinama. Potpuno nestručne, nezrele i nekompetentne osobe zaposlene su u svim sferama društva koje nas okružuje. Korupcijom, koju su naučili od malena, u svojoj osnovnoj školi u kojoj su nezasluženo bili odlični, služe se kao normalnom životnom polugom, jer za drugačije i bolje ne mogu ni znati. I to je kada se pitate zašto živimo u zemlji sa toliko korupcije jedan od osnovnih razloga.Korupcijom smo ih inficirali mi, kao što smo ih inficirali svojim bolesnim ambicijama i svojim strahom. A trebali smo samo pustiti tu djecu na igralište, osloboditi ih besmislenih obaveza i umjesto novi Iphone pod bor im staviti jednu običnu biciklu. Ili ih potjerati da potraže jedan stari mlin, i njihove vršnjake koji ga u dokolici iza škole kreče. KOLUMNA IVE ANIĆA 

KOLUMNA IVE ANIĆA

Generacija 'Družbe Pere Kvržice' Kultura namjerno odgaja generaciju 'Iphone' da imaju poremećen sustav vrijednosti

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Netko pametan rekao je:“ “Sreća je ništa drugo nego dobro zdravlje i loše pamćenje.”</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ovo s lošim pamćenjem postane neobično važno kad se čovjek zatekne u raljama hrvatskog zdravstvenog sustava. Svi mi, već dugo i predugo, skoro od stoljeća sedmog slušamo kako nam dotični sustav puca po šavovima. Poneke priče i detalji zvuče tako zastrašujuće da smo skloni pomisliti, u stvari ponadati se da su to samo pretjerivanja i laži. To sve, garant, izmišlja netko tko mrzi sve hrvatsko. Nema boljeg i logičnijeg objašnjenja za toliku količinu navodnih užasa. Kad se uvjeriš da užasi nisu navodni nego vrlo stvarni, već si jednom nogom u grobu, već je možda kasno.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Nedavno je moglo biti kasno i za jednu meni jako blisku osobu. Pola moje obitelji i ja proveli smo zadnjih mjesec dana po hitnim prijemima i bolničkim odjelima. Snalazili smo se kako smo znali, pogubljeni i zbunjeni beskonačnim količinama uputnica, pregleda, nalaza, pretpostavki, sumnji, podijeljenih mišljenja, drugih mišljenja, trećih mišljenja, petih mišljenja, stotih mišljenja. Trčali za sestrama, liječnicima, umiljavali se osoblju na šalterima, recepcijama. Bjesnili na one koji su nam otežali. Zahvaljivali do neba onima koji su nam olakšali. Načekali se ispred hitnih prijema, sate i sate, pa još duplo toliko sati i kad pomisliš da više ne možeš i dođeš do stanja kad ti se čini da ćeš se jednostavno srušiti točno ispred ulaza na hitni prijem, e pa, nakon tog ćeš čekati još najmanje dva-tri sata. Ali nije teško čekati kad znaš da će se u onoj velikoj zgradi netko pobrinuti za člana tvoje obitelji. Nije ti teško čekati jer jednostavno ne možeš ni pomisliti ni zamisliti da će taj član obitelji nakon šest sati provedenih u toj zgradi, kući otići bez terapije. Ne karikiram ništa, proživljeno je.</para><heading2>Proživljeno je sve, od A do Ž</heading2><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kad kažem „A“ – to je ona prva noć sa bolovima. Pa još jedna. Hitna pomoć, pa obiteljska liječnica koja situaciju doživljava ozbiljnije od ekipe na hitnoj. Poznaje dobro svoju pacijenticu i zna da bi ova rađe trpila bolove do krajnjih svojih tjelesnih granica nego, kako ona to zna reći “šetala po doktorima“. Pacijenticu se upućuje u susjedni grad u bolnicu. Sumnja se na jednu dijagnozu, radi se CT, potvrđuje se druga dijagnoza. Hitna operacija u jedan sat iza ponoći. Ležanje na intezivnoj, pa prebacivanje sa iste u „normalnu“ sobu. Pacijentica se prije otpusta žali na natečenost donjih ekstremiteta, nitko ne trza. Otpuštena je iz bolnice. Situacija se kući pogoršava. Obiteljska liječnica opet radi frku. I još malo frke. I da vas ne davim dalje s obiteljskim dramama i detaljima, da nije bilo obiteljske liječnice ja sad možda ne bih pisala kolumnu, nego tužbu. I dobila bih na sudu. I dok pišem ovaj tekst, nastojeći se oporaviti od proživljenog stresa i straha, postavljam si tisuću pitanja. To postavljanje pitanja, to je ono „Ž“.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Na primjer: Bi li pacijentica bila još s nama da se nisu našla financijska sredstva da se plati pregled u privatnoj klinici? Vjerojatno ne bi.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Sljedeće pitanje: Bi li pacijentica bila još s nama da obiteljska liječnica nije od početka činila i više nego što joj je posao i dužnost? Postoji velika mogućnost da ne bi.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Službeno, sve što je obiteljska liječnica mogla napraviti bilo je – napisati uputnicu za pretragu. Važnu pretragu. Pacijentica bi na red bila došla otprilike za šest mjeseci. S obzirom na kasnije potvrđenu dijagnozu, ona tu pretragu ne bi dočekala. Pa smo, eto, operušali člana obitelji koji najbolje stoji, malo udružili snage i omogućili teško bolesnoj članici obitelji obavljanje nekoliko pregleda u nekoliko privatnih klinika. Može se ukratko reći da su joj pare spasile život. Doslovno.</para><hmn:article id="a947996a-b9e0-11ec-abc1-0242ac120028" variation="250b251e-2baa-11ec-b283-3a925a8303a3"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ali, čak ni pregledi i nalazi privatnih klinika nisu bili dovoljni. Naime, kad je na temelju tih nalaza završila na hitnom prijemu, naša draga osoba je bila kasnije otpuštena bez da je dobila prijeko potrebnu terapiju o kojoj joj je ovisio život. Znači u par dana, po drugi put je otpuštena iz bolnice bez da je itko zaista obratio pažnju na problem koji se pojavio nakon operacije. Kao da je nisu ni vidjeli, ni čuli. Doslovno.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Pa je obiteljska liječnica opet digla frku, tvrdeći da je pacijentica otpuštena sa hitnog prijema bez da je primila potrebnu terapiju. Doslovno.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Pa smo svi mi iz obitelji dobili slomove živaca. Skoro pa doslovno.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>I onda se sve razriješilo. Netko na hitnom prijemu je našoj obiteljskoj liječnici u telefonsku slušalicu rekao da se „dogodio propust“. Oni to tako zovu. Propust. Ovo je vrijeme u kojem se ljudske sudbine zamjenjuju banalnim riječima tipa „propust“. Taj „propust“ nije završio osmrtnicom u novinama samo zahvaljujući obiteljskoj liječnici koja je zvala, upozoravala, vikala. Na sve strane. Zbog nje možemo reći da se sve sretno završilo. I sad zamislimo kako li tek prolaze ljudi koji si ne mogu priuštiti privatne klinike i specijaliste?</para><hmn:article id="bbe971fa-cd78-11ec-9548-dec9ebb88f8a" variation="250b251e-2baa-11ec-b283-3a925a8303a3"/><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Za koliko teških dijagnoza i smrti je, doslovno, krivo siromaštvo? Jučer sam se uvjerila da ta brojka, po svemu sudeći, mora biti velika. Nedopustivo velika. Zastrašujuće velika. I mi smo se svi s tim pomirili. Pacijente se stvarno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, pušta da umru čekajući svoj red za pregled. I najnormalnije im se kao alternativa nudi odlazak kod privatnika za koje većina stanovnika ove tužne zemlje nema financijskih sredstava. Prošla me je jeza. Od besramnosti i psihopatske neosjetljivosti ministara i laži svih koji „vode“ zemlju, od besmislenosti cijelog sustava, njegove neprobojne birokracije i od nemoći onih dobrih karika tog sustava.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Netko pametan rekao je: “Sreća je ništa drugo nego dobro zdravlje i loše pamćenje.”</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>I dovoljno para u džepu, dodala bih. Odgovorno tvrdim da ako nam pare u životu za nešto trebaju, onda je to za zdravlje.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>A onda, one dobre karike iz lanca.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Te dobre karike, ti neki posvećeni ljudi kojima je stalo, čine razliku između života i smrti, ponekad. Doslovno.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav RTL.hr-a*</emphasis></para>

Pola obitelji provelo je mjesec dana po hitnim prijemima. Za koliko teških dijagnoza i smrti je krivo siromaštvo? &apos;Kad se uvjeriš da užasi nisu navodni nego vrlo stvarni, već si jednom nogom u grobu, već je možda kasno&apos; Netko pametan rekao je:“ “Sreća je ništa drugo nego dobro zdravlje i loše pamćenje.”Ovo s lošim pamćenjem postane neobično važno kad se čovjek zatekne u raljama hrvatskog zdravstvenog sustava. Svi mi, već dugo i predugo, skoro od stoljeća sedmog slušamo kako nam dotični sustav puca po šavovima. Poneke priče i detalji zvuče tako zastrašujuće da smo skloni pomisliti, u stvari ponadati se da su to samo pretjerivanja i laži. To sve, garant, izmišlja netko tko mrzi sve hrvatsko. Nema boljeg i logičnijeg objašnjenja za toliku količinu navodnih užasa. Kad se uvjeriš da užasi nisu navodni nego vrlo stvarni, već si jednom nogom u grobu, već je možda kasno.Nedavno je moglo biti kasno i za jednu meni jako blisku osobu. Pola moje obitelji i ja proveli smo zadnjih mjesec dana po hitnim prijemima i bolničkim odjelima. Snalazili smo se kako smo znali, pogubljeni i zbunjeni beskonačnim količinama uputnica, pregleda, nalaza, pretpostavki, sumnji, podijeljenih mišljenja, drugih mišljenja, trećih mišljenja, petih mišljenja, stotih mišljenja. Trčali za sestrama, liječnicima, umiljavali se osoblju na šalterima, recepcijama. Bjesnili na one koji su nam otežali. Zahvaljivali do neba onima koji su nam olakšali. Načekali se ispred hitnih prijema, sate i sate, pa još duplo toliko sati i kad pomisliš da više ne možeš i dođeš do stanja kad ti se čini da ćeš se jednostavno srušiti točno ispred ulaza na hitni prijem, e pa, nakon tog ćeš čekati još najmanje dva-tri sata. Ali nije teško čekati kad znaš da će se u onoj velikoj zgradi netko pobrinuti za člana tvoje obitelji. Nije ti teško čekati jer jednostavno ne možeš ni pomisliti ni zamisliti da će taj član obitelji nakon šest sati provedenih u toj zgradi, kući otići bez terapije. Ne karikiram ništa, proživljeno je.Proživljeno je sve, od A do ŽKad kažem „A“ – to je ona prva noć sa bolovima. Pa još jedna. Hitna pomoć, pa obiteljska liječnica koja situaciju doživljava ozbiljnije od ekipe na hitnoj. Poznaje dobro svoju pacijenticu i zna da bi ova rađe trpila bolove do krajnjih svojih tjelesnih granica nego, kako ona to zna reći “šetala po doktorima“. Pacijenticu se upućuje u susjedni grad u bolnicu. Sumnja se na jednu dijagnozu, radi se CT, potvrđuje se druga dijagnoza. Hitna operacija u jedan sat iza ponoći. Ležanje na intezivnoj, pa prebacivanje sa iste u „normalnu“ sobu. Pacijentica se prije otpusta žali na natečenost donjih ekstremiteta, nitko ne trza. Otpuštena je iz bolnice. Situacija se kući pogoršava. Obiteljska liječnica opet radi frku. I još malo frke. I da vas ne davim dalje s obiteljskim dramama i detaljima, da nije bilo obiteljske liječnice ja sad možda ne bih pisala kolumnu, nego tužbu. I dobila bih na sudu. I dok pišem ovaj tekst, nastojeći se oporaviti od proživljenog stresa i straha, postavljam si tisuću pitanja. To postavljanje pitanja, to je ono „Ž“.Na primjer: Bi li pacijentica bila još s nama da se nisu našla financijska sredstva da se plati pregled u privatnoj klinici? Vjerojatno ne bi.Sljedeće pitanje: Bi li pacijentica bila još s nama da obiteljska liječnica nije od početka činila i više nego što joj je posao i dužnost? Postoji velika mogućnost da ne bi.Službeno, sve što je obiteljska liječnica mogla napraviti bilo je – napisati uputnicu za pretragu. Važnu pretragu. Pacijentica bi na red bila došla otprilike za šest mjeseci. S obzirom na kasnije potvrđenu dijagnozu, ona tu pretragu ne bi dočekala. Pa smo, eto, operušali člana obitelji koji najbolje stoji, malo udružili snage i omogućili teško bolesnoj članici obitelji obavljanje nekoliko pregleda u nekoliko privatnih klinika. Može se ukratko reći da su joj pare spasile život. Doslovno.Ali, čak ni pregledi i nalazi privatnih klinika nisu bili dovoljni. Naime, kad je na temelju tih nalaza završila na hitnom prijemu, naša draga osoba je bila kasnije otpuštena bez da je dobila prijeko potrebnu terapiju o kojoj joj je ovisio život. Znači u par dana, po drugi put je otpuštena iz bolnice bez da je itko zaista obratio pažnju na problem koji se pojavio nakon operacije. Kao da je nisu ni vidjeli, ni čuli. Doslovno.Pa je obiteljska liječnica opet digla frku, tvrdeći da je pacijentica otpuštena sa hitnog prijema bez da je primila potrebnu terapiju. Doslovno.Pa smo svi mi iz obitelji dobili slomove živaca. Skoro pa doslovno.I onda se sve razriješilo. Netko na hitnom prijemu je našoj obiteljskoj liječnici u telefonsku slušalicu rekao da se „dogodio propust“. Oni to tako zovu. Propust. Ovo je vrijeme u kojem se ljudske sudbine zamjenjuju banalnim riječima tipa „propust“. Taj „propust“ nije završio osmrtnicom u novinama samo zahvaljujući obiteljskoj liječnici koja je zvala, upozoravala, vikala. Na sve strane. Zbog nje možemo reći da se sve sretno završilo. I sad zamislimo kako li tek prolaze ljudi koji si ne mogu priuštiti privatne klinike i specijaliste?Za koliko teških dijagnoza i smrti je, doslovno, krivo siromaštvo? Jučer sam se uvjerila da ta brojka, po svemu sudeći, mora biti velika. Nedopustivo velika. Zastrašujuće velika. I mi smo se svi s tim pomirili. Pacijente se stvarno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, pušta da umru čekajući svoj red za pregled. I najnormalnije im se kao alternativa nudi odlazak kod privatnika za koje većina stanovnika ove tužne zemlje nema financijskih sredstava. Prošla me je jeza. Od besramnosti i psihopatske neosjetljivosti ministara i laži svih koji „vode“ zemlju, od besmislenosti cijelog sustava, njegove neprobojne birokracije i od nemoći onih dobrih karika tog sustava.Netko pametan rekao je: “Sreća je ništa drugo nego dobro zdravlje i loše pamćenje.”I dovoljno para u džepu, dodala bih. Odgovorno tvrdim da ako nam pare u životu za nešto trebaju, onda je to za zdravlje.A onda, one dobre karike iz lanca.Te dobre karike, ti neki posvećeni ljudi kojima je stalo, čine razliku između života i smrti, ponekad. Doslovno.*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav RTL.hr-a* KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE 

KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Pola obitelji provelo je mjesec dana po hitnim prijemima. Za koliko teških dijagnoza i smrti je krivo siromaštvo?

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Fenomen Željka Keruma uistinu je teško objasniti, no da bi shvatili njegovu popularnost, posebno među mladim ljudima, morate dobro poznavati današnji Split. Točnije ono što je od nekadašnjeg Splita nakon Keruma ostalo.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Željko Kerum je arhetip današnjeg Dalmatinca, tj. Željko Kerum uporno nastoji popuniti prazna mjesta u modernoj kulturi koja su ostala iza Olivera Dragojevića, Borisa Dvornika i Hajduka. Stoga nije za čuditi njegov stalni angažman Mladena Grdovića u svim kampanjama u kojima dominira lančić oko vrata i stara „bravura kako je uspjeh život bez lavura“.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Tu prazninu nastalu poraznim nedostatkom talenta, a koja je očita u memoriji mladosti iz koje se ne profilira niti jedan noviji simbol grada, paradoksalno puni danas Željko Kerum, uspostavljajući svoj kult kao zadnju utvrdu gradskog habitusa. Gledano iz tog kuta jasnija je nakana kojom Željko Kerum napada kandidate koji nisu iz Splita, kao i kandidate ostalih stranaka koji uopće nisu Dalmatinci. Tom retorikom Kerum jasno odašilje poruku, posebno mladima, kako je on jedina institucija grada, tj. formalni i pravni nasljednik urbane kulture grada, njegove simbolike i kulture. Da je Željko Kerum mladima prepoznatljiv, i da je svojevrsni hit među populacijom koja po prvi puta izlazi na birališta sada je potpuno jasno, a tome vjetar u leđa daje kultna stranica „Žele se vraća“ koja ima preko 50.000 vjernih obožavatelja. Na toj i takvoj stranici Željko Kerum postavlja po starom i prokušanom modelu svoj kult u kojem dominira tradicija, kako prepoznatljivog dalmatinskog anarhizma, tako i starog „dišpeta“ koji ide uvijek kontra vladajućoj politici.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ta lokalna inačica Berlusconija ili Trumpa pali već godinama u slučaju Željka Keruma, kao i njegov neskriveni nacionalizam koji je u Splitu postao načinom života. Rigidni nacionalizam, naglašeno domoljublje, vjera, Bog i nacija, pomiješana s vječnom ljubavi prema Hajduku, motiv su grada koji je praktički obojan muralima i grafitima koje upravo ta mlada populacija iscrtava praktički u svakom kvartu, na svakom zidu, ističući svoju ljubav i patriotizam. Toj naglašenoj ljubavi, koja najčešće eskalira u mržnju i homofobiju posebno prema Srbima, trebao je Patron, zaštitnik i simbol, a Željko Kerum se mudro i znalački ubacio u nastalu generacijsku prazninu iskoristivši je po starom uhodanom sistemu.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Željko Kerum sve je svoje političke kampanje bazirao na istom principu. Dok drugi otimaju, Željko Kerum daje, dok drugi uništavaju i ruše, Željko Kerum gradi i taj modus operandi isti je kao i 2013. godine kada je kao gradonačelnik Splita dominirao medijima i podilazio pretežno mlađoj populaciji koja je u njemu vidjela „čovjeka iz naroda“. Mladi ljudi Željka Keruma razumiju, oni ga vide kao uzor, pretežno ga susreću osobno po noćnim klubovima u koje zalaze, a u kojima kult Željka Keruma dominira. Željka Keruma ponovimo, koji je arhetip Dalmatinca, Željka Keruma koji je dostupan mladima, Željka Keruma koji zapošljava ili pomogne pri svakom problemu, Željka Keruma koji je zabavan, drugačiji političar i nekako naš, domaći proizvod. Željka Keruma koji nije dosadni znanstvenik koji je u mandatu 'ispila tri stupića i zatvorija dvi trafike', Željka Keruma koji nije HDZ, ali o HDZ - u misli sve najbolje, i na koncu Željka Keruma koji zna kako Split vratiti svojim ljudima, iako upravo to 'svojim' i jest problem.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Na mladost dakako i sam Kerum cilja, pa nije čudno da su njegove populističke izjave kako „on razumije mlade“ i kako ih poštuje, sve učestalije kako se izborni dan približava. Mladima se ne daje prostora, kazat će Kerum, a mladi ljudi me cijene jer sam konkretan, jer radim dok drugi samo obećavaju. Pritom Kerum ne štedi stare političke garniture šaljući sublimirajuću poruku kako je on drugačiji, drugim riječima još dovoljno mlad da promjeni staru i učmalu političku paradigmu.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Da se uspostavlja svojevrstan kult među mladima sada je evidentno, no medalja kao i uvijek, a posebno kada je Željko Kerum u pitanju, ima dvije strane. Popularna okupljališta mladih uglavnom su u prostorima koji su u koncesijama dani upravo za vrijeme mandata Željka Keruma, a da Željko jedini gradi, pokazalo se naime točno. Splitska šetnica koju je betonirao pred svojim hotelom, žrtvujući sredstva iz proračuna namijenjena sanaciji Karepovca, pokazala se jedinom krupnijom investicijom u gradu pod Marjanom u zadnjih trideset godina. I za mandata Ive Baldasara, a pogotovo za mandata Andre Krstulovića – Opare.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>To što su građani Splita „platili“ svoju šetnicu gušenjem u smradu zimi, to vam stranice „Žele se vraća“ neće objaviti, niti satirički govoriti o tome, no i na taj fenomen kulture zaborava u Splitu smo naviknuli, a što se tiče Željka Keruma on je doveden do apsurda. Kulturom zaborava najbolje bi mogli krstiti aktualni fenomen u Splitu, i ta kultura njeguje se sustavno, od školskih programa, do onih medijskih. No nisu li upravo mediji ti koji su trebali Željka Keruma uskratiti barem političkog uskrsnuća?</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Željka Keruma političke smrti nisu paradoksalno koštale manipulacije s javnim natječajima i pogodovanje izabranima, nisu ga koštala ni nepotistička zapošljavanja rodbine po javnoj upravi, kao ni ekscesi kojima je sklon. Nisu Keruma koštale glave provale bijesa pretežno prema novinarima koji se usude javno govoriti protiv njega, a koje su postale su pravi viralni hit među mladima. Željko Kerum, podsjetimo, znao se okomiti i na Torcidu koja je neprikosnoveni kult među tom populacijom, ali je ta epizoda kulturom ciljanog zaborava brzo nestala s portala i stranica njemu sklonih. Željko Kerum pokušavao je graditi na Marjanu, na što je praktički ustalo pola grada, ali i to mu nije politički naudilo, kao i izvanbračne veze koje su raskrinkale još jednu njegovu utvrdu, arhetip katolika. Željku Kerumu nisu naštetili poslovni debakli, posebno onaj s megalomanskim projektom hotela Marjan koji je godinama „šaka u oko“ vizuri Splita i jedan od njegovih simbola bahate samovolje, kao ni dugovi koje je ostavio tolikim dobavljačima nakon još jednog propalog projekta koji je tako snažno zatresao Split i njegovu ionako unakaženu proizvodnju.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Upravo su dugovi ono što predstavlja drugu stranu medalje kada govorimo o Željku Kerumu. Dok je gradio spomenik Franji Tuđmanu, i postavljao križ na Marjanu, na Trgovačkom sudu u Splitu zahtjeve za stečaj njegova lanca trgovina podnosile su redom tvrtke Fructus Kresto, Međimurka iz Čakovca, Mesna industrija Braća Pivac iz Vrgorca, Intermimis iz Zagreba, Disa iz Splita, PIP iz Pisarovine, Salvia i AWT International iz Zagreba, Nadalina iz Splita i mnogi, mnogi drugi.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Željko Kerum, simbol domoljublja grada Splita, za sobom je ostavio preko šezdeset milijuna kuna duga prema dobavljačima, dok je istovremeno borac za pravdu i istinu, „čovik iz naroda“ tvrdio kako nikome ništa ne duguje. Željko Kerum koji danas želi pokrenuti Split, isti je dakle Željko Kerum koji je toj istom Splitu ostao dužan 22 milijuna kuna poreza, te oko 103 tisuće kuna neplaćenih doprinosa i isti je Željko Kerum koji poručuje novinarima i aktivistima kako će im „iščupati gučak“ ako njegov narod, dakle njegove birače, podsjete na te notorne činjenice.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Nevjerojatna je dakle činjenica da čovjek s tolikim popisom tvrtki, pa i javnih firmi kojima duguje milijune, a od kojih je mnoge i uništio, ne odgovara nadležnim institucijama, već se ponovo vraća u javnost i još prijeti.Možemo li u toj prizmi sagledati njegovu novo otkrivenu ljubav prema HDZ u? "Jasno da možemo, jer popularni Žele HDZ u treba, i dok treba procesuirano je miran.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Uistinu, fenomen zvan Željko Kerum teško je objasniti, a posebno teško roditeljima mladosti Splita koji ga obožavaju, a među kojima su mnogi ostali bez posla upravo radi Željka Keruma i njegovim poslovnih malverzacija. Marijana Puljak tvrdi kako je sve dobra predstava vladajućih, kako bi se poremetili odnosi na desnici. No uobičajeni folklor oko izbora u Splitu danas ima novu dimenziju, upravo velikom popularnošću Željka Keruma i u mojoj kući. Obojica mojih sinova planiranu glasati za Kerima jer nosi kravatu s logotipom Ferrarija!</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Njegove poruke i njegovo uskrsnuće u politici komentirao je i povjesničar Dragan Markovina koji kao i Marijana Puljak drži da je Kerum i kao tajkun i kao političar, strukturalni proizvod HDZ-a i kao takav predstavlja lokalni problem. Na prošlim lokalnim izborima ta je stranka de facto imala dva svoja kandidata u drugom krugu, i nije bilo nikakvog racionalnog razloga da se bilo tko tko razmišlja lijevo opredijelio za bilo kojeg od njih. Zbog toga sam i pozvao svoje birače da bojkotiraju drugi krug izbora za gradonačelnika, kaže Markovina.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Mladost Splita očito je fascinirana „splitskim Berlusconijem“ koji je nastavio živjeti na isti način i nakon proglašenih stečaja, poslovnih agonija i bez imovine koja je trebala pokriti gotovo 1,7 milijardi kuna duga. Sam grad Split potraživao je od Keruma više od milijun kuna, a Željka Keruma nisu uzdrmali ni politički porazi koje i dan danas zove krađom za koju se namjerava ovih parlamentarnih izbora osvetiti.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>O poslovnim malverzacijama Željka Keruma se može se čitava jedna knjiga napraviti, kako ju je uostalom i napravio novinar Damir Pilić u svojoj „Kronici jedne propasti“. Da je mnoge Splićane Željko koji „daje i gradi“ zavio u crno može vam pokazati i slučaj Marinka Biškića, popularnog splitskog punkera i poduzetnika, vlasnika „Nadaline“ kojeg je skoro dug Željka Keruma poslovno uništio.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>„Kada je Kerum zatvorio svoju zadnju trgovinu, prestao sam očekivati naplatu. Kerum nije propao zbog loših poslovnih poteza, već je Kerum d.o.o propao jer je iz tvrtke izvučen novac.“Marinko Biškić je na koncu bio prisiljen otpuštati svoje radnike zbog financijskih neprilika, a to se zasigurno ne uklapa dobro u današnju sliku Željka Keruma, čovjeka koji zapošljava i radi, dok drugi uništavaju.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kerumov životni stil, njegovo ponašanje, njegov status legende među mladima, možemo objasniti i fenomenom kapitalizma koji je u gradu pod Marjanom upravo među tom populacijom postavio nove standarde. Kerumova druženja s mladima groteskno su rasipnička, i on je istodobno najbogatiji Robin Hood i čovjek s kojim se sve može dogovoriti u biznisu bogatih. Željko Kerum tvrdoglavo odbija biti jednim iz svoje klase, prototipom, i na tom modelu kapitaliste koji ima narodno lice Kerum odgaja mladost koja se okuplja oko njegova stola. Kerum zna da mu nepresušna količina novca kupuje popularnost, no on ne rezonira kao tipični kapitalist, on ustrajava na životnom stilu koji prividno ne haje za blagodatima bogatstva, već ih razdrljene košulje troši na znane i neznane.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>I to je očito mladima grada Splita fascinantno.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Iz tog kuta možemo gledati legalistički pristup politici, ali i fenomen sam po sebi, jer Željko Kerum uistinu i jest fenomen, ali onaj tužni i nažalost tipično Splitski. Fenomen u kojem se zbog sitnih, osobnih interesa i mogućnosti zaboravlja sve to što Željko Kerum nije, a najmanje jest - čovjek iz naroda. Taj mu narod očito ništa ne zamjera, i po metodi kulture zaborava, očito je spreman sve mu oprostiti.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dapače, u njemu čak vidi i jedinu svoju budućnost.Jer Željko Kerum, kako mi je objasnio danas moj friško punoljetni sin koji po prvi puta izlazi na biralište, jedini nešto daje, dok svi ostali samo grabe.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ništa ti ćaća ne razumiš.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>*<emphasis>Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne održavaju nužno stav RTL.hr-a</emphasis>*</para>

Fenomen Željka Keruma - arhetipa današnjeg Dalmatinca: 'Ništa ti ćaća ne razumiš' Mladi ljudi Željka Keruma razumiju, oni ga vide kao uzor, pretežno ga susreću osobno po noćnim klubovima u koje zalaze, a u kojima kult Željka Keruma dominira Fenomen Željka Keruma uistinu je teško objasniti, no da bi shvatili njegovu popularnost, posebno među mladim ljudima, morate dobro poznavati današnji Split. Točnije ono što je od nekadašnjeg Splita nakon Keruma ostalo.Željko Kerum je arhetip današnjeg Dalmatinca, tj. Željko Kerum uporno nastoji popuniti prazna mjesta u modernoj kulturi koja su ostala iza Olivera Dragojevića, Borisa Dvornika i Hajduka. Stoga nije za čuditi njegov stalni angažman Mladena Grdovića u svim kampanjama u kojima dominira lančić oko vrata i stara „bravura kako je uspjeh život bez lavura“.Tu prazninu nastalu poraznim nedostatkom talenta, a koja je očita u memoriji mladosti iz koje se ne profilira niti jedan noviji simbol grada, paradoksalno puni danas Željko Kerum, uspostavljajući svoj kult kao zadnju utvrdu gradskog habitusa. Gledano iz tog kuta jasnija je nakana kojom Željko Kerum napada kandidate koji nisu iz Splita, kao i kandidate ostalih stranaka koji uopće nisu Dalmatinci. Tom retorikom Kerum jasno odašilje poruku, posebno mladima, kako je on jedina institucija grada, tj. formalni i pravni nasljednik urbane kulture grada, njegove simbolike i kulture. Da je Željko Kerum mladima prepoznatljiv, i da je svojevrsni hit među populacijom koja po prvi puta izlazi na birališta sada je potpuno jasno, a tome vjetar u leđa daje kultna stranica „Žele se vraća“ koja ima preko 50.000 vjernih obožavatelja. Na toj i takvoj stranici Željko Kerum postavlja po starom i prokušanom modelu svoj kult u kojem dominira tradicija, kako prepoznatljivog dalmatinskog anarhizma, tako i starog „dišpeta“ koji ide uvijek kontra vladajućoj politici.Ta lokalna inačica Berlusconija ili Trumpa pali već godinama u slučaju Željka Keruma, kao i njegov neskriveni nacionalizam koji je u Splitu postao načinom života. Rigidni nacionalizam, naglašeno domoljublje, vjera, Bog i nacija, pomiješana s vječnom ljubavi prema Hajduku, motiv su grada koji je praktički obojan muralima i grafitima koje upravo ta mlada populacija iscrtava praktički u svakom kvartu, na svakom zidu, ističući svoju ljubav i patriotizam. Toj naglašenoj ljubavi, koja najčešće eskalira u mržnju i homofobiju posebno prema Srbima, trebao je Patron, zaštitnik i simbol, a Željko Kerum se mudro i znalački ubacio u nastalu generacijsku prazninu iskoristivši je po starom uhodanom sistemu.Željko Kerum sve je svoje političke kampanje bazirao na istom principu. Dok drugi otimaju, Željko Kerum daje, dok drugi uništavaju i ruše, Željko Kerum gradi i taj modus operandi isti je kao i 2013. godine kada je kao gradonačelnik Splita dominirao medijima i podilazio pretežno mlađoj populaciji koja je u njemu vidjela „čovjeka iz naroda“. Mladi ljudi Željka Keruma razumiju, oni ga vide kao uzor, pretežno ga susreću osobno po noćnim klubovima u koje zalaze, a u kojima kult Željka Keruma dominira. Željka Keruma ponovimo, koji je arhetip Dalmatinca, Željka Keruma koji je dostupan mladima, Željka Keruma koji zapošljava ili pomogne pri svakom problemu, Željka Keruma koji je zabavan, drugačiji političar i nekako naš, domaći proizvod. Željka Keruma koji nije dosadni znanstvenik koji je u mandatu 'ispila tri stupića i zatvorija dvi trafike', Željka Keruma koji nije HDZ, ali o HDZ - u misli sve najbolje, i na koncu Željka Keruma koji zna kako Split vratiti svojim ljudima, iako upravo to 'svojim' i jest problem.Na mladost dakako i sam Kerum cilja, pa nije čudno da su njegove populističke izjave kako „on razumije mlade“ i kako ih poštuje, sve učestalije kako se izborni dan približava. Mladima se ne daje prostora, kazat će Kerum, a mladi ljudi me cijene jer sam konkretan, jer radim dok drugi samo obećavaju. Pritom Kerum ne štedi stare političke garniture šaljući sublimirajuću poruku kako je on drugačiji, drugim riječima još dovoljno mlad da promjeni staru i učmalu političku paradigmu.Da se uspostavlja svojevrstan kult među mladima sada je evidentno, no medalja kao i uvijek, a posebno kada je Željko Kerum u pitanju, ima dvije strane. Popularna okupljališta mladih uglavnom su u prostorima koji su u koncesijama dani upravo za vrijeme mandata Željka Keruma, a da Željko jedini gradi, pokazalo se naime točno. Splitska šetnica koju je betonirao pred svojim hotelom, žrtvujući sredstva iz proračuna namijenjena sanaciji Karepovca, pokazala se jedinom krupnijom investicijom u gradu pod Marjanom u zadnjih trideset godina. I za mandata Ive Baldasara, a pogotovo za mandata Andre Krstulovića – Opare.To što su građani Splita „platili“ svoju šetnicu gušenjem u smradu zimi, to vam stranice „Žele se vraća“ neće objaviti, niti satirički govoriti o tome, no i na taj fenomen kulture zaborava u Splitu smo naviknuli, a što se tiče Željka Keruma on je doveden do apsurda. Kulturom zaborava najbolje bi mogli krstiti aktualni fenomen u Splitu, i ta kultura njeguje se sustavno, od školskih programa, do onih medijskih. No nisu li upravo mediji ti koji su trebali Željka Keruma uskratiti barem političkog uskrsnuća?Željka Keruma političke smrti nisu paradoksalno koštale manipulacije s javnim natječajima i pogodovanje izabranima, nisu ga koštala ni nepotistička zapošljavanja rodbine po javnoj upravi, kao ni ekscesi kojima je sklon. Nisu Keruma koštale glave provale bijesa pretežno prema novinarima koji se usude javno govoriti protiv njega, a koje su postale su pravi viralni hit među mladima. Željko Kerum, podsjetimo, znao se okomiti i na Torcidu koja je neprikosnoveni kult među tom populacijom, ali je ta epizoda kulturom ciljanog zaborava brzo nestala s portala i stranica njemu sklonih. Željko Kerum pokušavao je graditi na Marjanu, na što je praktički ustalo pola grada, ali i to mu nije politički naudilo, kao i izvanbračne veze koje su raskrinkale još jednu njegovu utvrdu, arhetip katolika. Željku Kerumu nisu naštetili poslovni debakli, posebno onaj s megalomanskim projektom hotela Marjan koji je godinama „šaka u oko“ vizuri Splita i jedan od njegovih simbola bahate samovolje, kao ni dugovi koje je ostavio tolikim dobavljačima nakon još jednog propalog projekta koji je tako snažno zatresao Split i njegovu ionako unakaženu proizvodnju.Upravo su dugovi ono što predstavlja drugu stranu medalje kada govorimo o Željku Kerumu. Dok je gradio spomenik Franji Tuđmanu, i postavljao križ na Marjanu, na Trgovačkom sudu u Splitu zahtjeve za stečaj njegova lanca trgovina podnosile su redom tvrtke Fructus Kresto, Međimurka iz Čakovca, Mesna industrija Braća Pivac iz Vrgorca, Intermimis iz Zagreba, Disa iz Splita, PIP iz Pisarovine, Salvia i AWT International iz Zagreba, Nadalina iz Splita i mnogi, mnogi drugi.Željko Kerum, simbol domoljublja grada Splita, za sobom je ostavio preko šezdeset milijuna kuna duga prema dobavljačima, dok je istovremeno borac za pravdu i istinu, „čovik iz naroda“ tvrdio kako nikome ništa ne duguje. Željko Kerum koji danas želi pokrenuti Split, isti je dakle Željko Kerum koji je toj istom Splitu ostao dužan 22 milijuna kuna poreza, te oko 103 tisuće kuna neplaćenih doprinosa i isti je Željko Kerum koji poručuje novinarima i aktivistima kako će im „iščupati gučak“ ako njegov narod, dakle njegove birače, podsjete na te notorne činjenice.Nevjerojatna je dakle činjenica da čovjek s tolikim popisom tvrtki, pa i javnih firmi kojima duguje milijune, a od kojih je mnoge i uništio, ne odgovara nadležnim institucijama, već se ponovo vraća u javnost i još prijeti.Možemo li u toj prizmi sagledati njegovu novo otkrivenu ljubav prema HDZ u? "Jasno da možemo, jer popularni Žele HDZ u treba, i dok treba procesuirano je miran.Uistinu, fenomen zvan Željko Kerum teško je objasniti, a posebno teško roditeljima mladosti Splita koji ga obožavaju, a među kojima su mnogi ostali bez posla upravo radi Željka Keruma i njegovim poslovnih malverzacija. Marijana Puljak tvrdi kako je sve dobra predstava vladajućih, kako bi se poremetili odnosi na desnici. No uobičajeni folklor oko izbora u Splitu danas ima novu dimenziju, upravo velikom popularnošću Željka Keruma i u mojoj kući. Obojica mojih sinova planiranu glasati za Kerima jer nosi kravatu s logotipom Ferrarija!Njegove poruke i njegovo uskrsnuće u politici komentirao je i povjesničar Dragan Markovina koji kao i Marijana Puljak drži da je Kerum i kao tajkun i kao političar, strukturalni proizvod HDZ-a i kao takav predstavlja lokalni problem. Na prošlim lokalnim izborima ta je stranka de facto imala dva svoja kandidata u drugom krugu, i nije bilo nikakvog racionalnog razloga da se bilo tko tko razmišlja lijevo opredijelio za bilo kojeg od njih. Zbog toga sam i pozvao svoje birače da bojkotiraju drugi krug izbora za gradonačelnika, kaže Markovina.Mladost Splita očito je fascinirana „splitskim Berlusconijem“ koji je nastavio živjeti na isti način i nakon proglašenih stečaja, poslovnih agonija i bez imovine koja je trebala pokriti gotovo 1,7 milijardi kuna duga. Sam grad Split potraživao je od Keruma više od milijun kuna, a Željka Keruma nisu uzdrmali ni politički porazi koje i dan danas zove krađom za koju se namjerava ovih parlamentarnih izbora osvetiti.O poslovnim malverzacijama Željka Keruma se može se čitava jedna knjiga napraviti, kako ju je uostalom i napravio novinar Damir Pilić u svojoj „Kronici jedne propasti“. Da je mnoge Splićane Željko koji „daje i gradi“ zavio u crno može vam pokazati i slučaj Marinka Biškića, popularnog splitskog punkera i poduzetnika, vlasnika „Nadaline“ kojeg je skoro dug Željka Keruma poslovno uništio.„Kada je Kerum zatvorio svoju zadnju trgovinu, prestao sam očekivati naplatu. Kerum nije propao zbog loših poslovnih poteza, već je Kerum d.o.o propao jer je iz tvrtke izvučen novac.“Marinko Biškić je na koncu bio prisiljen otpuštati svoje radnike zbog financijskih neprilika, a to se zasigurno ne uklapa dobro u današnju sliku Željka Keruma, čovjeka koji zapošljava i radi, dok drugi uništavaju.Kerumov životni stil, njegovo ponašanje, njegov status legende među mladima, možemo objasniti i fenomenom kapitalizma koji je u gradu pod Marjanom upravo među tom populacijom postavio nove standarde. Kerumova druženja s mladima groteskno su rasipnička, i on je istodobno najbogatiji Robin Hood i čovjek s kojim se sve može dogovoriti u biznisu bogatih. Željko Kerum tvrdoglavo odbija biti jednim iz svoje klase, prototipom, i na tom modelu kapitaliste koji ima narodno lice Kerum odgaja mladost koja se okuplja oko njegova stola. Kerum zna da mu nepresušna količina novca kupuje popularnost, no on ne rezonira kao tipični kapitalist, on ustrajava na životnom stilu koji prividno ne haje za blagodatima bogatstva, već ih razdrljene košulje troši na znane i neznane.I to je očito mladima grada Splita fascinantno.Iz tog kuta možemo gledati legalistički pristup politici, ali i fenomen sam po sebi, jer Željko Kerum uistinu i jest fenomen, ali onaj tužni i nažalost tipično Splitski. Fenomen u kojem se zbog sitnih, osobnih interesa i mogućnosti zaboravlja sve to što Željko Kerum nije, a najmanje jest - čovjek iz naroda. Taj mu narod očito ništa ne zamjera, i po metodi kulture zaborava, očito je spreman sve mu oprostiti.Dapače, u njemu čak vidi i jedinu svoju budućnost.Jer Željko Kerum, kako mi je objasnio danas moj friško punoljetni sin koji po prvi puta izlazi na biralište, jedini nešto daje, dok svi ostali samo grabe.Ništa ti ćaća ne razumiš.*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne održavaju nužno stav RTL.hr-a* KOLUMNA IVE ANIĆA 

Kolumne / ARHIVA, Lipanj 2022

Generacija 'Družbe Pere Kvržice' Kultura namjerno odgaja generaciju 'Iphone' da imaju poremećen sustav vrijednosti

Generacija 'Družbe Pere Kvržice' Kultura namjerno odgaja generaciju 'Iphone' da imaju poremećen sustav vrijednosti

Pola obitelji provelo je mjesec dana po hitnim prijemima. Za koliko teških dijagnoza i smrti je krivo siromaštvo?

Pola obitelji provelo je mjesec dana po hitnim prijemima. Za koliko teških dijagnoza i smrti je krivo siromaštvo?

Fenomen Željka Keruma - arhetipa današnjeg Dalmatinca: 'Ništa ti ćaća ne razumiš'

Fenomen Željka Keruma - arhetipa današnjeg Dalmatinca: 'Ništa ti ćaća ne razumiš'