KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

S godinama sam postala šaptačica psima. Otkrit ću vam kako možete znati hoće li vas napasti ili se igrati s vama

Image
Foto: RTL Direkt
Boba Đuderija

Boba Đuderija

Sa zadovoljstvom ću s vama podijeliti moja dragocjena saznanja o psima od kojih nitko nema niti će ikada imati koristi

1.10.2022. u 12:00/ Boba Đuderija

Čitam internetske vijesti o napadima pasa (samo) u zadnje vrijeme.

Prije otprilike sedam dana u američkoj saveznoj državi Colorado pit bull je napao dječaka i njegovu baku. Dječak je zadobio teške ozljede, a njegova 89-godišnja baka je preminula.

Za to vrijeme, u Hrvatskoj:

"Pas napao prvašića ispred škole u Vrapču. Vlasnik: Nije on agresivan, samo je zaigran"

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U lipnju ove godine: "Pas napao trogodišnju djevojčicu u parku Maksimir"

I da ne nabrajam više. Napadi pasa postaju relativno česta pojava. Što da u takvim okolnostima rade ljudi koji se boje pasa, a kad se to usude i reći, dožive uglavnom izrugivanje i relativiziranje? Naravno, naravno da "nije kriv pas, nego vlasnik". Nitko tu i ne poziva na linčovanje kućnih ljubimaca.

Ali intrigiraju me neki tako reći "zabetonirani" stavovi u vezi ponašanja pasa. Svaki put kad neki prestravljeni građanin ove zemlje pokuša objasniti da je jedini lijek za njegov strah taj da se vlasnici pasa drže zakona i ne puštaju svoje ljubimce da slobodno skakuću okolo, krenu objašnjenja tipa "Ne smiješ se bojati. Pas, naime, osjeti tvoj strah pa napadne."

Dakle, ne samo da se bojiš i da si žrtva, nego si još i sam kriv što te pas napao. Divno objašnjenje koje u trenu, k'o rukom što bi narod rekao, izbriše iz čovjekove glave sve strahove i fobije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

OK. Porijeklo mog straha recimo datira od prije nekih tridesetak godina kad me na ulici srušio jako, jako, ali baš jako veliki pas. Bila sam na autobusnoj stanici i čekala autobus. Pas mi je došao s leđa, nisam ga ni čula ni vidjela. Pala sam na pod, ugledala ogromnu pasju njušku ispred svog lica, zatvorila oči i oprostila se sa životom i svim voljenima. Pas me promatrao nekoliko (pre)dugih trenutaka, a onda zaključio da sam nezanimljiva (ili možda neukusna) i otišao. Kasnije, kad sam se pribrala od šoka, zaključila sam da se dlakavi gorostas vjerojatno samo htio igrati. Super. Samo što ja to u trenucima padanja na pod nisam znala i dok stvorenje nije napustilo poprište nemilog događaja u glavi i duši proživljavala sam čisti užas. Za mene je to bio napad. Napad kojeg nije izazvao moj strah, jer da bih se nekog psa prepala, prvo ga moram vidjeti.

U trenutku njegovog skoka ja ga nisam vidjela, pa ga se nisam mogla ni bojati. Par sekundi prije nego što me srušio dokono sam promatrala okolinu i vidjela nekoliko stabala i dva semafora i nijednog psa. Ali stabala i semafora se ne bojim pa me oni, eto, nisu napali. A gledala sam im ravno u oči. Napao me je pas kojeg uopće nisam vidjela. Nije me jače ozlijedio (pri padu sam uganula zglob na jednoj nozi pa su me malo zagipsali i poslali na bolovanje).

Desetak godina kasnije, moj trogodišnji sin i ja šetamo uz more, iz nekog dvorišta istrčava pas (bokser) i ruši mog sina na zemlju. Ja, kao ni prethodni put, ne znam želi li se taj bokser igrati ili boksati, pa vrištim pokušavajući pasju tjelesinu odlijepiti s mog djeteta. Nikad prije ni kasnije u životu nisam na licu mog sina vidjela takvo bljedilo. Bilo je jasno da je doživio šok. Srećom, nije mu ostao doživotni strah od pasa. Ja ga nisam ni učila da se boji a osim toga i sami smo imali psa kod kuće. I tad, i u međuvremenu i sad, mi stalno imamo psa u kući. (ovo za svaki slučaj naglašavam, zbog pojedinaca koji strah od pasa poistovjećuju s mržnjom prema istima). Vlasnika psa sam, kad je izašao na ulicu, pitala zašto ne zaveže svog psa s obzirom da im dvorišni zid nije dovoljno visok i pas ga preskoči k'o od šale ili k'o hadezeovci zakone o korupciji. Odgovorio mi je, ljutitim glasom: "Zašto ti mrziš moga psa?!?" Dižući svoje dijete s poda, krenula sam zanijekati tu mržnju, pa sam odustala.

Smiješno je i apsurdno da me netko uopće stavi u poziciju da se pravdam i očajnički objašnjavam kako ne mrzim njegovog psa i kako smo ja i sin samo šetali uz more. Javnim putem.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Par godina kasnije, izlazimo moj sin i ja iz kuće a na nas se u punom trku zaleti njemački ovčar. Dobro 'bemu miša maloga, je li meni na čelu piše "Dragi pesekići, molim vas napadnite me"?

Elem, njemački ovčar se s ulice zaletio u naše dvorište režeći. Pjena mu je takoreći izbila na usta. Zapitala sam se čime smo ga moj sinak i ja ovako razbjesnili. Dobro, glupo pitanje, odmah potom sam pomislila. Ionako će nas pojesti. Ali jok. Pas je prošišao kraj nas i kad sam se, s ogromnim olakšanjem osvrnula za njim, shvatila sam da se u stvari zaletio na mačku iza naših leđa. Tad se moj strah s pasa prebacio na mačke.

Zezam se.

U svakom slučaju ja, kao ni sve prethodne pute, nisam znala želi li se njemački ovčar malo igrati, i s kim točno ( s nama ili s mačkama?) ili nas izgristi. Ali sam dobro znala reputaciju i psa i vlasnika. Taj pas je do tad već nekoliko puta napao i ugrizao neke susjede. Iz čista mira. Njihov krimen je bio što su prolazili pored njegovog dvorišta (javnom cestom). Svi su to znali ali nitko se nije usuđivao išta poduzeti. Godinama. I ja sam to znala ali nisam ništa poduzimala. A ticalo me se – svaki sam dan, umjesto normalnim putem, po kruh i mlijeko išla zaobilaznim putem jer je taj pas svaki dan slobodan trčkarao ili ležao na cesti koja vodi do dućana. Ovaj put sam, najkraćim putem, odmarširala u kuću, nazvala policiju, prijavila. Nakon nekog vremena, zvalo i mene i vlasnika psa da damo izjave. Sutkinja me pitala je li me pas napao. Odgovorila sam "Nije nas napao. Pas se u stvari zaletio za mačkom iza naših leđa. S ulice je uletio u naše dvorište. Ali, ne želim se bojati izići u vlastito dvorište, pobogu."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sutkinja je kimnula glavom, nešto zapisala i vlasnik psa bio je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od pet stotina kuna. To i nije neki iznos za sve napade i performanse iz istog opusa koje je njegov ljubimac upriličio u našoj ulici – idiot sa psom je kasnije odselio i čula sam da je pas u novom kvartu nastavio napadati ljude. Pet stotina kuna jednostavno nije baš uvjerljiva kazna. Odgojno potpuno neučinkovita.

Nedavno opet horor scena – trebala sam skrenuti na uglu ulice kojom sam hodala, i kad sam skrenula doslovno sam se skoro zabila u velikog psa. Radilo se o vrsti pit bull i bio je u punom trku. Promašili smo se za možda dvadesetak centimetara. Da sam se slučajno zabila u njega, da smo se sudarili, taj pas bi imao svako logično pravo ovoga svijeta moje zabijanje u njega shvatiti kao – napad. A kako to izgleda kad veliki pit bull zaključi da ga, ničim izazvana, sredovječna gospođa na ulici želi napasti, ne želim niti zamišljati. No, pas je projurio kraj mene pa sam se osvrnula oko sebe da vidim zašto tako bezglavo trči. Tad sam ugledala leđa njegovog vlasnika na biciklu. Čovjek je mrtav hladan rastrčavao svog ljubimca posred gradskih ulica vozeći bicikl i tjerajući psa da sumanuto trči za njim po pločniku i cesti.

Imam ja ovakvih iskustava zaista mnogo. Što vlastitih, što tuđih. Jednom sam u Splitu, na području plaže Zenta vidjela kako se oveći staford neopisivo razljutio na jednu djevojčicu od možda četiri godine. A što je dotična djevojčica napravila da ga je tako raspametila od bijesa? Pa, spuštala se niz mali tobogan. Spuštala se, pa trčećim korakom ponovo penjala, pa tako ukrug. Pas je iz nekog razloga zaključio da je to provokacija i nedopustivo ponašanje, da se sad tu neke djevojčice spuštaju niz tobogane. Pa je iskezio zube, zarežao i grmeći protutnjao kraj nas nekoliko zaprepaštenih prolaznika. Netko je skočio na vrijeme, pas je malenu srušio na pod i sekundu prije nego što joj je promijenio fizionomiju zauvijek, bio je otrgnut od nje. Vlasnik, psihopat, samo se smješkao ponavljajući "Ma on vam se samo tija igrat…" Malena je vrištala i nije prestala još dugo nakon što su vlasnik i pas nestali. Predmnijevam da možda neće biti pretjerana obožavateljica pasa kad naraste. Ne želim joj to, psi su zaista divna stvorenja. Za razliku od njihovih vlasnika. Ali psi su i nepredvidivi. Za razliku od njihovih vlasnika za koje možeš točno predvidjeti kojim riječima će braniti činjenicu da krše zakon.

Da rezimiramo, zahvaljujući svim navedenim situacijama ja sam s godinama postala prava šaptačica psima. Pa ću sa zadovoljstvom s vama podijeliti moja dragocjena saznanja od kojih nitko nema niti će ikada imati koristi:

Tekst se nastavlja ispod oglasa
  1. "Pas te napao jer je osjetio tvoj strah." Nije istina. U većini navedenih slučajeva, nitko od žrtava niti je vidio pse niti ih se inače bojao.
  2. "Neće vam on ništa". Nije istina. Ako se pas već odlučio zaletjeti u vašem pravcu, on sasvim sigurno nešto hoće. Problem je što vi ne znate što točno hoće. Igrati se ili vas poslati na hitni kirurški.
  3. "Moj pas je duša, on nikad ne bi napao". Ovdje nemam što dodati. Samo citiram neke vlasnike pasa netom nakon što je njihov pas nekoga napao.
  4. "Nemate se zašto bojati". Nije istina. Imam se zašto bojati. A vi ne poštujete zakon i pas vam trčkara okolo bez lajne i bez brnjice (znam da brnjicu moraju nositi psi iz skupine potencijalno opasnih). I ne govorite mi više da se ne trebam bojati. Naime, ja se imam pravo bojati, zakon to (još) ne zabranjuje. Osim toga, nitko se, nikad, nije prestao nečega bojati zato što mu je netko rekao "Nemojte se bojati". Ili, meni još draža verzija "Nemate se zašto bojati" dok ispred tebe njegov pas stokilaš iz skupine opasnih pasa netremice bulji u tebe i čeka tvoj pogrešan pokret. Ili tvoj pravi pokret kojega će on nažalost, izem ti sreću, krivo protumačiti.

Da zaključimo.

Ne želim se igrati s vašim psom.

Ne želim se opravdavati što uopće hodam ulicama vlastitoga grada.

Ne želim nasred ulice nekome objašnjavati i uvjeravati ga da ne „mrzim životinje“.

Ne želim psihoanalizirati vašeg psa u trenutku dok trči prema meni. Ne želim psihoanalizirati ni vas. Vas pogotovo.

Pokušajte poštivati zakonske odredbe o izvođenju i držanju kućnih ljubimaca tipa pas. To je najbolji način da s glave skinete brigu o tome tko iz vaše županije voli ili mrzi vašeg psa.

I još nešto – ja vašeg psa volim više nego vi. Jer ne želim da ga netko ozlijedi kad mu se zaleti na dijete.

Jedno je istraživanje, naime, pokazalo da su ljudi skloni više voljeti vlastitu djecu nego vašeg psa.

Pomirite se s tom poraznom činjenicom.

Više s weba

Više s weba

Pročitajte još

Pročitajte još

Imaš priču? Javi nam se!
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Pošalji priču