Ines Lazarević Rukavina

Posvuda je, a mi okrećemo glavu: Stručnjakinja za prevenciju nasilja za RTL.hr piše o tome zašto ne reagiramo na epidemiju nasilja

Image

U Otvorenom uvodniku osobe iz javnog života slobodno i otvoreno pišu o zbivanjima iz svojeg područja stručnosti.

12.9.2020. u 14:00/ Ines Lazarević Rukavina

Ines Lazarević Rukavina radi u Nastavnom Zavodu za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije u Odsjeku za prevenciju nasilja. Ono što u svojim svakodnevnim kontaktima s ljudima, na radionicama i predavanjima vidi, navodi je na zaključak da kao društvo "gubimo bitku sa svim pojavnim oblicima nasilja". Da bi se tome stalo na kraj, treba početi od sebe.

„Nikada ti neće trebati argument protiv upotrebe nasilja, ali uvijek će ti trebati argument za njegovu uporabu.“ - Noam Chomsky

Treba li se 21. stoljeću govoriti o nasilju? Da ili ipak ne? Koliko je to, u kontekstu pandemije koronavirusa, aktualna tema? Da, uvijek i ponovno. Zašto? 

Javnost je burno reagirala na posljednji događaj vršnjačkog nasilja u Splitu koji traži odgovore na pitanja koja i nisu postavljena, a negdje su tu među nama, dok statistika govori da je u 2020. kaznenih djela maloljetnih osoba manje za 20,8 %.  

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U jeku pandemije i svih ostalih problema, čini se da vršnjačkog nasilja ima manje. U stvari, mi ga manje vidimo jer je – osim varijante „šakom u glavu“ - postalo manje uočljivo, odnosno, mi neke pojavne/skrivene oblike nasilja ne prepoznajemo kao takve. 

Image
SENA PUHOVSKI

Predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva za RTL.hr o jednoj od najvažnijih stvari koju je u koronakrizi Stožer zanemario

Image
SENA PUHOVSKI

Predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva za RTL.hr o jednoj od najvažnijih stvari koju je u koronakrizi Stožer zanemario

Nasilje koje se "ne računa"

Otkad postoji čovječanstvo postojalo je nasilje. Jesmo li nešto naučili iz povijesti ili i u 21 st. samo ponavljano iz dana u dan nenaučene lekcije i naš prag tolerancije na raznolike oblike nasilja se samo podiže i na taj prešutni način postajemo pasivni sudionici u svim pojavnim oblicima nasilja? Kao da smo u međuvremenu postali otporniji na epidemiju svih oblika nasilja, otvrdnuli smo na nj i nekako više i ne reagiramo. Međutim, nasilje nije izoliran događaj, nije nečija privatna stvar, ono se, nažalost, zbiva i prisutno je u svim društvenim slojevima. 

Upravo se čita

Image
PRVI DONOSIMO

Filipović reagirao na Tomaševićevu odbijenicu: 'Ima najveći proračun, nemoguće da nema'

Nekada je nasilje bilo pitanje preživljavanja i borbe za život. A danas? Fizičko nasilje je "OUT" tvrde mi učenici i polaznici preventivnog programa "Koraci za budućnost bez nasilja" koje provodimo u PGŽ-u. E-nasilje, cyberbulling, cyberbating...  dobrodošli u  virtualni svijet, to nasilje se "ne računa". To je u nematerijalnom, ne-fizičkom svijetu. No, nasilje je nasilje ako činimo nešto nekome i ako posljedice tih naših djela uzrokuju bilo koji pojavni oblik boli.

Verbalna agresija je nešto što je postalo gotovo društveno prihvaćeno, pogotovo kada izađemo kao "pobjednici" u verbalnom sukobu. No što se događa kada smo gubitnici i kad je netko verbalno agresivniji i pobijedi nas? Iskustva pokazuju da je tanka linija od verbalnog do tjelesnog sukoba. Tko je pobjednik a tko poraženi kada cijela priča dođe u crnu kroniku?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Znamo li kako reagirati kad se nasilje dešava? Svakodnevno u našem okruženju pojavljuje se neki od oblika nasilja. Ključno pitanje jest: je li to moja priča? Možda je lakše i praktičnije okrenuti glavu jer to nije moja/naša priča, ubrzati korak i udaljiti se od situacije nasilja čiji smo aktivni ili pasivni svjedok, bilo da smo u ulozi nasilnika, žrtve ili svjedoka, ili kombinaciji istih. U većoj ili manjoj mjeri, svaki dan našeg postojanja i djelovanja i življenja obilježava neki oblik nasilja. Nasilnici su i muškarci i žene, a neprijavljivanje sumnje na nasilje u njegovim začecima može prouzročiti teške posljedice za žrtvu, a time i društvo u cjelini. Svi mi možemo biti žrtve nekog od pojavnog oblika nasilja. I sram nas je. 

Svako društvo želi suzbiti nasilje. Kako? Možda da za početak krenemo od sebe i zapitamo se: jesam li sam/a nasilan ili nasilna i jesam li sam/a žrtva ili svjedok bilo koje vrste nasilja? Kada, kako, zašto? Zamislimo samo kako komuniciramo kada smo umorni, ljuti, ili gladni? Možda čak i nasilno, a pitanje koje se nameće jest: Gdje je početak nasilja? I da li možda nasilje započinje ili može započeti nasilnom komunikacijom, a završava ili može završiti tragičnom vijesti u "crnoj kronici".

Jeste li spremni priznati si koliko ste i sami nasilni?

Na skupštini održanoj 1996. godine Svjetska zdravstvena organizacija je u svojoj Rezoluciji proglasila preveniranje nasilja prioritetom javnog zdravstva. Nasilje je, naime, i (javno)zdravstveno pitanje. 

Nastavni Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije u kojem radim je javno-zdravstvena ustanova sa zadatkom pružanja više razine javno-zdravstvene skrbi za PGŽ, a jedan od njenih odsjeka je i Odsjek za prevenciju nasilja. Bavimo se, između ostalog, organizacijom simpozija i mnogobrojnih radionica, čiji je cilj povezivanje svih sektora na lokalnoj razini koji se u svom radu mogu susresti sa sumnjom na neki oblik nasilja, te prijaviti isto nadležnim institucijama. Bavimo se i preventivnim informiranjem i educiranjem djece, mladih i odraslih o tome u kojim se sve oblicima nasilje može manifestirati. Važno je opskrbiti ih znanjima o tome kako prepoznati nasilje, te ih naučiti vještinama kako reagirati kada uoče bilo koji oblik nasilnog ponašanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nasilje se opravdano naziva "društvenim karcinomom 21 stoljeća". Na prevenciji istog mora sudjelovati cijelo društvo: mi kao pojedinci na osobnoj razini i institucije društva na profesionalnoj razini. Svi smo važna i neophodna karika u prevenciji nasilja, u liječenju pošasti koje razdire naše društvo.

I zato, još jednom, zapitajte se kako komunicirate u obitelji kada ste umorni i nervozni i dođete kući, jeste li agresivni u prometu, kako se ophodite s ljudima na ulici, u trgovini, na poslu, prema potrebitima, starijima, prema onima slabijima od sebe. Jer gubimo bitku sa svim pojavnim oblicima nasilja, od stvarnog svijeta do interneta. 

Koliko ste spremni sami sebi priznati da jeste i prema kome, svakoga dana, tjedna, mjeseca, nasilni?

Više s weba

Pročitajte još

Image
Za RTL.hr piše Tajana Tadić iz Are You Syrious

Izbjeglička stvarnost: 'Na granici su pucali na nas, i bježali smo i bježali. Prijatelj mi je poginuo. Mene je samo okrznulo'

Više s weba