VELIKA PRIČA VIKENDOM

Život nogometnog nomada: 'Od igranja na Islandu se lijepo živi, a da jednom stanem na Hajdukov gol mogao bih u mirovinu'

Image
Foto: privatna arhiva

S Frankom Lalićem smo zagrebli pod sjajnu površinu nogometnog profesionalizma i otkrili kakav život vode nogometni profesionalci koji nisu svakodnevno u fokusu javnosti

27.2.2022. u 9:30/ Aldo Franičević

Vrhunski su nogometaši među najplaćenijim ljudima na svijetu. Oni najbolji među njima zarađuju desetke milijuna eura godišnje, no takve prihode i svjetsku slavu dosegne tek mali broj profesionalaca. Većina ljudi koji živi od nogometa nikad nisu završili na naslovnicama novina, ali iz dana u dan svoj nogometni posao dobro odrađuju i od njega prehranjuju obitelji.

Jedan od takvih je 30-godišnji Franko Lalić. Lalić je dijete makarskog Zmaja kojeg je nogometni put vodio od Croatije iz Sesveta i Poleta iz Svete Klare preko Tuzla Cityja i litavskog prvoligaša Klaipedas Granitasa sve do dalekog Islanda i Italije.

Lalić je u nekoliko liga postao rekorder po uzastopnim utakmicama bez primljenog gola no ovaj 30-godišnjak se nikad nije probio do najsjajnijih europskih nogometnih pozornica. U karijeri je promijenio čak 14 klubova u šest europskih zemalja. Trenutno je se njegova karijera kreće između petog talijanskog ranga i 2. islandske lige.

Image
VELIKA PRIČA VIKENDOM

ZG 041 klub izniknuo iz revolta: Nemaju predsjednika, a već godinama unose revoluciju i toleranciju u zagrebački nogomet

Image
VELIKA PRIČA VIKENDOM

ZG 041 klub izniknuo iz revolta: Nemaju predsjednika, a već godinama unose revoluciju i toleranciju u zagrebački nogomet

S Frankom Lalićem smo zagrebli pod sjajnu površinu nogometnog profesionalizma i otkrili kakav život vode nogometni profesionalci koji nisu svakodnevno u fokusu javnosti, otkrio nam je kako se zarađuje na dalekom Islandu te koja je to nogometna želja ostala neispunjena i nakon 12 godina karijere.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako vidiš nogomet u zemljama poput Litve i Islanda u odnosu na Balkan odakle si se otisnuo na sjever Europe?

Velika je razlika u financijskoj situaciji. U Hrvatskoj i Bosni, pa čak i u Litvi gdje sam igrao u prvoj ligi nikad nisam imao neku sigurnost. Uvijek se čeka hoće li biti plaća ili neće. Nije bilo bajno ni u Litvi, jer smo znali čekati po šest mjeseci plaću.

S druge strane Island je potpuno drugačija priča. Dogovoriš se da je prvog plaća i prvog ona stiže. Doslovno, ne u dan nego u sat. Bio je prvi svibanj i sve je bilo zatvoreno. Ujutro se probudim i vidim deset poziva od predsjednika. Mislim se ja šta se događa. Odmah mi u glavi da će nas sve potjerati. I zovnem ja njega, a on se odmah počne ispričavati jer mi taj dan ne može uplatiti. Deset puta mi se čovjek ispričao, a ja u čudu.

Upravo se čita

Image
POZNAT PROGRAM DOČEKA

Tomašević: 'Poskupljenja su nužna, cijene komunalnih usluga nisu rasle više od godinu dana'

Image
Foto: privatna arhiva
Image
privatna arhiva

Kažem ja u šali 'nemojte da se to ponavlja'. Čovjek je mislio da san ozbiljan i cijeli se unezgodio. Naravno, rekao sam mu da se šalim, ali upravo ta situacija pokazuje potpuno različit odnos prema novcu i igračima u našim krajevima gdje trebaš moliti svoje novce i na Islandu. U Bosni ti kasni plaća i ti pitaš novce, a oni ti kažu 'nećeš ti bit gladan ima ćevapa'.

Proveo si neko vrijeme u Litvi, ali prije Islanda si imao epizodu u Bosni. Kakav je nogometni život u susjednoj nam Bosni i Hercegovini?

U BiH sam igrao za Mladost Doboj Kakanj kada su oni bili bosanska Premier liga. U međuvremenu mi je istekao ugovor i dobio sam ponudu da idem u Poljsku. S kolegom Hrvojem Barišićem koji sad igra za Zrinjski sam trebao ići gore i sve je već bilo dogovoreno, predugovor potpisan no to se izjalovilo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon toga sam dobio ponudu Tuzla Cityja tad su se zvali Sloga Simin Han. Tu sam polusezonu odradio u Tuzli tijekom koje sam imao rekord lige s najviše utakmica za redom bez primljenog gola. Mislim da sedam utakmica nisam primio gol i tad smo se plasirali u Premijer ligu.

Kako si završio na Islandu nakon Bosne?

Nakon te epizode u Tuzla Cityju sam preko trenera, koji je dvadesetak godina na Islandu dobio ponudu od kluba koji se zove Vikingur Olasvik iz Druge islandske lige.

Predstavio mi je on tu priču, ali sam se ja neko vrijeme dvoumio, jer je moja asocijacija na Island prije bilo ribarstvo nego nogomet. Na kraju sam se odlučio otići na Island, jer iskren da ti budem nisam ni imao previše drugih opcija.

A kako je tebi kao jednom Mediterancu bilo prilagoditi na hladni Island i islandski nogomet?

Prva godina mi je bila top. Bio sam najbolji golman u svih pet liga, odnosno imao sam najviše utakmica bez primljenog gola od svih vratara na Islandu. Nakon toga mi je istekao ugovor koji su oni željeli produžiti, ali ja sam dobio ponudu iz Reykjavika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stvar s Vikingurom je bila ta da je to klub iz malog mjesta s par tisuća stanovnika koje je dva i pol sata udaljeno od Reykjavika. Bilo mi je važno da budem u većem gradu. Malo mi je dosadila izolacija u mjestu gdje sam morao voziti po četrdeset minuta da kupim mlijeko.

Što te se najviše u nogometnom smislu najviše dojmilo u toj naizgled nenogometnoj zemlji?

U Hrvatskoj nikad nisam vidio mogućnost da mogu uspjeti. Moje mišljenje je da se kod nas možeš probiti samo ako imaš nekog da te gura, ako imaš jake veze. Bez toga ne možeš napraviti neki iskorak bez obzira na kvalitetu.

S druge strane u Litvi ili na Islandu nitko ne gleda koga poznaješ već se gleda koliko si dobar. Možeš biti 10 godina kapetan na Islandu i ako je došao bolji igrač nakon dva tjedna ispada iz prve postave. Nema tu guranja na osnovu poznanstava ili koliko si tu već samo i isključivo kvaliteta.

Može li se na dalekom sjeveru Europe živjeti od nogometa čak i ako nisi na najvišoj razini odnosno može li se u desetak, 12 godina karijere osigurati makar nekakva zaliha?

Što se tiče ove lige gdje sam ja igrao, plaćen si tijekom osam mjeseci dok traje sezona. Tijekom tog perioda se može skupiti neka zaliha, ali ono što je sjajno je, da ti klub nađe posao kojeg radiš paralelno uz nogomet te si i tamo plaćen.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Meni su našli trenerski angažman tako da sam tri puta tjedno trenirao golmane i čak sam dvoje u šest mjeseci doveo na razinu da su pozvani za mlade reprezentacije. Riječ je o dečku od 16 i curi od 14 godina. Tako da je to nešto što mi je odskočna daska za dalje. Sad imam i taj papir, a time bih se želio baviti kad završim karijeru.

Image
Foto: privatna arhiva
Image
privatna arhiva

Islandski drugoligaški klubovi plaćaju daleko bolje od bosanskih klubova. U BiH što dogovoriš je uvijek upitno hoćeš li dobiti. Čekaš godinu dana, a onda ti isplate 7,8 plaća i to je to ako imaš sreće. Na Islandu neće ti dati ni euro više, ali sve što je na papiru sve će ispoštovat. Da na papir staviš cipelu, ti bi tu cipelu dobio.

Sad si već ušao u tridesete i logično pitanje koje se postavlja je što ćeš nakon karijere? Imaš li plan čime ćeš se baviti i od čega ćeš živjeti kad jednom nogometna karijera završi?

Kod nas se s 32 godine već smatraš starim igračem, ali kod Islanđana je to drugačije. U njihovoj prvoj ligi je do nedavno branio vratar koji se umirovio s 45 godina. Pomaknuta je ta granica. Moj plan je igrati do 40. godine. Htio bih nakon toga biti trener golmana. Imam već C licencu, a krenuo sam i na B, ali kako taj tečaj nije u kontinuitetu nisam stigao kompletirati.

Koliko vidim ti bi se želio vratiti na Island, odnosno ostati tamo nakon karijere?

Tamo golmanska škola nije baš jako razvijena i traže se treneri vratara jako puno. Prošlih godina su mi treneri bili Englezi i Srbi. Tako da vidim tu veliku perspektivu i mogućnost. Čak su me u tom periodu roditelji tražili da individualno radim s djecom. Ono što me šokiralo je cijena treninga. Cijena individualnog treninga za golmane na Islandu je 7 do 10 puta viša no što je to kod nas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što te najviše iznenadilo u društvenom smislu u toj dalekoj nordijskoj zemlji? Jesi li imao neka neobična iskustva?

Ima jedna anegdota koja pokazuje kolika je zapravo kulturološka razlika između Islanda i ovih naših krajeva. Naime, par mjeseci nakon što sam prvi put došao na Island, su me zvali na roštilj. Došli mi tamo, a pita me tip koji me pozvao na roštilj 'gdje ti je kesa'. Kakva kesa čudim se ja. E, kod njih kad se ide na roštilj kod nekog svak sebi nosi meso i svak ga sam sebi peče. Rekoh, da ću idući put na auto i grill natovariti kad dolazim u goste.

Kod nas bi se ljudi uvrijedili da doneseš svoje meso kad te pozovu u goste, a kod njih je to sasvim normalno. Tako je u kafiću. Svak svojom karticom plaća svoju kavu.

Isto tako kod njih je praksa da djeca već vrlo mlada počinju raditi za vrijeme praznika. Rade neke lagane poslove tipa skupljanje lišća, otpadaka, raznose novine i slično. Djeca od 13,14 godina u grupi šeću okolo sade cvijeće i zarade na mjesečnoj bazi od tisuću do tisuću i pol eura. Klinci dok napune 18 godina imaju ogromne ušteđevine gledano iz naše perspektive.

Nedavno si napustio Island i koliko sam shvatio, privremeno otišao u 5. talijansku ligu. Neki bi rekli s konja na magarca, ali je li to zaista tako odnosno jesu li te lige financijski i kvalitativno usporedive?

Kad usporedim 5. talijansku i 2. islandsku rekao bih da je to slično. Na Islandu ima dosta Engleza i Španjolaca tako da to diže kvalitetu lige. Domaći igrači su fizički moćni, ali tehnički i taktički to malo šteka. Na Islandu prvenstvo počinje u 5. mjesecu, a završava u rujnu, jer nakon toga vremenski uvjeti ne dopuštaju da se igra nogomet. Dug je taj pripremni period, praktički dulji nego sama liga. Ja bih došao u drugi mjesec i taman tad počinju pripremne utakmice, kupovi i tako. Do svibnja odradim pripreme i počnem prvenstvo.

Image
Foto: privatna arhiva
Image
privatna arhiva

U Italiju sam došao zbog financija, jer se bore za opstanak i dobro je s te strane. Trebao sam se nakon kraja sezone u Italiji vratiti na Island, ali je korona poremetila odigravanje talijanskih prvenstava i sezona će se produžiti dosta tako da će mi vjerojatno promijeniti planove.

Znači plan je nakon kraja sezone u Italiji opet put Islanda. Reklo bi se život pravog nogometnog nomada. Što ti je najteže u takvom životnom i sportskom životu?

Najteži dio je zaista odvojenost od obitelji. Imam sina koji već ima 11 godina. Ja sam sad Italiju izabrao, jer je blizu Zagrebu. Prva godina na Islandu nije bila problem. Bit ću osam mjeseci gore i to je uredu, druga je već bila teža, a treće godine je bilo grozno sebe pripremati da dijete nećeš vidjeti dvije trećine godine. On ulazi u pubertet, isto igra nogomet u Rudešu i to mi je najteži dio ta odvojenost.

A s obzirom na to kakav je nogomet, na to da se klubovi često mijenjaju ne mogu ih voditi sad na Island pa za godinu u Italiju, Austriju ili gdje već. Kad bih negdje uspio na Islandu potpisati ugovor na par godina plan bi bio da mali dođe gore sa mnom, jer imaju škole na našem jeziku, ali to je pitanje kako će ispast.

A šta je najljepši dio takve karijere i života?

Veliko je to životno iskustvo. Ostvare se brojni kontakti, upoznaju se brojni ljudi i kulture. Plan mi je bio uključiti se u menadžerske vode. Preko poznanstava koja sam tijekom karijere stvorio mogao bih se i time baviti.

Jesi li si li na kraju krajeva zadovoljan karijerom kakvu si ostvario?

Uvijek može bolje, ali ja sam zadovoljan svojom karijerom. Jedini je problem to izgubljeno vrijeme sa sinom. Odeš jedan dan pa propustiš nešto, a ne u osam mjeseci. Financijski je isto moglo biti bolje, ali nemam se na što žaliti

I na kraju, reci mi koja ti je neostvarena nogometna želja?

Otkad sam dječak bio san mi je zaigrati na Poljudu. Da mi sad neko kaže da zaigram jednu utakmicu za Hajduk i završim karijeru, završio bih je odmah. Interesantno je da sam ja Hajdukovac, a mali je rođen u Zagrebu i navija za Dinamo.

Više s weba

Pročitajte još

Image
Zagrepčani slave titulu

Gori nebo i zemlja: Pogledajte vatreno slavlje BBB-a u Šibeniku

Više s weba